Ja bih vjerojatno s istim stavom branio te religije, možda i od kršćanstva, kao što to čine pripadnici drugih religija. Ta kršćanstvo ipak nije toliko uočljivo kao ispravno, jer ima mnogo inteligentnih pripadnika drugih religija, pa ne uočavaju ispravnost kršćanstva… Reći će se: »Ipak su samo ljudi, ne mogu nikada biti potpuno objektivni, nemaju mogućnosti da sve to prouče…« Tim istim riječima mogu i ja sebe kritizirati, pogotovo što nisam nikakav genij. Tim istim riječima mogu se kritizirati geniji s kojima se mogu kritizirati i geniji pripadnici drugih religija.

Kršćanin sam rođenjem, ali ja to sada želim postati istom mjerom kao što bih postao da sam rođen kao pripadnik neke druge religije.

Pitanje postavljaš teoretski: »…da sam se rodio kao musliman…« Iz sklopa tvojih misli vidim da sada praktički ni na kraj pameti ne želiš postati ni musliman ni hinduist, a ni budist. Tebe muči pitanje stanovite relativnosti svih vjeroispovijesti: ako baš i nisu jednake, ipak svaka od njih prilično zadovoljava težnje, dapače i čovjeka intelektualca. Stoga intelektualac hinduist ili budist ne traži dalje, nego se nastoji »produbiti« u svojoj vjeri toliko da bi bio kadar braniti istu vjeru od kršćanstva, ako bi ustrebalo, jer se ono, uostalom, ne ukazuje »toliko uočljivo« među drugim religijama da bi svatko smjesta morao pred njim kapitulirati i pasti na koljena.

Veliš da se upravo sada i sam želiš produbiti u svojemu kršćanstvu kao što bi se želio produbiti u bilo kojoj drugoj religiji da si se ondje rodio. Otvoren si i želiš se srediti. Tvoje je raspoloženje u svakom slučaju pozitivno. Ipak možeš zahvaliti Bogu što te je rodila kršćanska-katolička majka.

Rođenjem kršćanin…

Kakva je to uopće prednost? Da sam se rodio kao budist, bio bih jednako »gorljiv« vjernik, čini mi se. Ne govori li to baš ništa? Govori, kako ne!

Na tvoje se pitanje osvrnuo II. vatikanski sabor u deklaraciji Nostra aetate – o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Tamo se, među ostalim, kaže da »ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekad, tako i danas duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo« (NA 1)?

Sve te religije imaju svoje odgovore na navedena pitanja. U svim tim vjeroispovijestima »već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna u tokovima svijeta i u događajima čovječjeg života, a ponekad dapače i priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom« (NA 2).

Koncil posebno govori o vrijednostima hinduizma i budizma. Ali se ne zaustavlja samo kod njih, nego ide dalje: »Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskog srca, predlažući putove, tj. nauke i zapovijedi života i svete obrede« (NA 2).

Ako, dakle, pripadnik bilo koje od navedenih vjeroispovijesti živi po svojoj savjesti uvjeren u ispravnost svoga nauka, mada je čuo za druge religije, ali se u njih nije toliko uputio da bi imao razloga napustiti svoje uvjerenje, on se zaista u svojoj vjeri spašava. On u svojoj vjeri može postati svetac, poput velikoga pokornika Milarespe (živio je kojih 500 godina prije Krista) na Tibetu. Tako i te religije imaju svoje svete ljude, pokornike, askete…

Stavom relativist…

Ako još dodamo i to da Koncil s posebnim pohvalama govori o islamskoj vjeroispovijesti (NA 3), zatim o židovstvu (NA 4) zbog poznate jednakosti s nama u štovanju jednoga Boga i zbog drugih važnih elemenata zajedničkih s kršćanstvom, onda ćeš se posve smesti. Ta nije li u tome živa opasnost da kršćanstvo i katolicizam izjednačimo, stavimo ga u istu »uravnilovku« sa spomenutim vjeroispovijestima? Čemu onda napor oko evangelizacije i čemu katoličke misije? Onda je i Sinoda biskupa u Rimu 1974. o problemu naviještanja bila besmislen posao.

Koncil se sličnih upita ni najmanje nije bojao. On neustrašivo tvrdi: »Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinito i sveto« (NA 2). On, dakle, tim religijama priznaje istinu i svetost. Nije, doduše, rekao kolik postotak istine i svetosti, da li 60 posto ili više. On to i ne može kazati. Ali je pošteno rekao da ima i istine i svetosti. Uostalom, to nam jasno dokazuje i povijest dotičnih religija: svaka se trudi oko što čišćega nauka, oko kulta. Svaka od njih ima svoje religiozne velikane.

Još više! Crkva se divi nauku i životu mnogih pripadnika tih religija pa to i očituje: »S iskrenim poštovanjem (Crkva) promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude« (NA 2). Time Crkva javno, pred cijelim svijetom ispovijeda dva veoma važna stava: iskreno poštuje život i nauk tih religija, mada se »umnogome razlikuju« od života i nauka Crkve; možda više od nauka nego od života. Drugo, Crkva priznaje da uz rečene nedostatke iste religije očituju zraku one Istine (»Istine« – pisane velikim slovom!) što »prosvjetljuje sve ljude«; znači, one očituju zraku božanske Istine! To je zaista pošteno i lojalno priznanje. Time se Crkva izvanredno otvorila prema svim ljudima; službeno je izrekla svoj pozitivan stav prema milijunima, možda i milijardama, tzv. »anonimnih« ili »bezimenih kršćana« – kako ih je nazvao teolog K. Rahner, a koji kao pripadnici drugih religija, možda čak i kao ateisti, žive i djeluju »u dobroj vjeri« po svojoj savjesti.

Nije li zaista time evangelizatorsko pitanje izgubilo svoj smisao? Nisu li misije deplasirane? Nipošto! Crkva »bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista »koji je put, istina i život« (Iv 14,6), u kome ljudi nalaze puninu religioznoga života, u kome je »Bog sve sa sobom pomirio« (NA 2). U čovjeku je neutaživa težnja za istom puninom. Krist nam nudi čast suradnika. Crkva, dakle, nedvojbeno od nas traži da razglašujemo Krista jer je on, i samo on, »Alfa i Omega – Svevladar« (Otk 1,8). Pa ukoliko se spašavaju pripadnici drugih religija, spašavaju se u istomu Kristu i po njegovoj milosti, mada to ne znaju, mada to »u dobroj vjeri« i ne žele. Drugi put spasenja ne postoji, jasno je iz Petrova govora židovskim poglavarima: »I nema ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti« (Dj 4,12).

Smijemo poći čak tako daleko da kažemo: kada bi netko »u dobroj vjeri« po savjesti smatrao, bio uvjeren – ukoliko ovo što govorimo nije apsurd – da mora odstupiti od katoličke vjere i Crkve jer se, recimo, razočarao nad nama kršćanima, pa ukoliko nakon svestrana iskrena nastojanja ne bi mogao po savjesti doći do toga da i dalje smiren ostane u Katoličkoj Crkvi, taj bi tada morao izvršiti nalog svoje savjesti. Drugo je pitanje je li bez grijeha mogao doći do takva stava savjesti; to Prvi vatikanski sabor niječe. No kada bi zaista tako »u dobroj vjeri« napustio Crkvu i živio po savjesti »u dobroj vjeri«, on bi se spasio u istomu Kristu kojega je napustio. Pa i onda kada bi se nakon toga izravno borio protiv Krista i Crkve, on se ne bi stvarno borio protiv Krista i Crkve, nego protiv svoje krive slike o Kristu i Crkvi koju je bio prije stekao, a koja nije bila realna. On bi se borio protiv nakazne predodžbe dok u stvari želi služiti svojoj savjesti. Možda je naš kršćanski život bio kriv da je došao do tako nakazne slike o Kristu i Crkvi. Takav čovjek, živi li po savjesti, na putu je spasenja, mada to u prvi mah izgleda zaista apsurdno.

Vjerom protusvjedok …

Ozarena tim svjetlom, više nije neobična tvoja tvrdnja da bi »vjerojatno s istim stavovima branio te religije može biti i od kršćanstva«. Zbog bilo kojega manjka vanjskoga ili unutarnjega kršćanstvo bi ti tada moglo izgledati manje vjerodostojno od tvoje vlastite vjeroispovijesti, recimo, od budizma, u kome bi se po pretpostavci rodio. Pa kada bi vidio pripadnike budizma kako se mole, kako se zatvaraju kao monasi u samostane i žive u celibatu, kako su skloni djelima pobožnosti dok se u isto vrijeme sekularizirani europski kršćani odaju svim vrstama tjelesnih slabosti i poroka, ti bi vjerojatno novim oduševljenjem optirao za svoj budizam. Da si se rodio kao hinduist pa usporedio svoju hindu umjetnost, literaturu, film, televiziju sa svime ovim što se zbiva na »kršćanskome Zapadu«, ti bi se, vjerujem, razočaran izrazio slično glasovitomu indijskom filozofu i državniku Gandhiju koji, kada se ono bio našao u Parizu i vidio slobodarski život Parižana kršćana, odlučno reče da nikada ne će postati kršćanin.

Ovdje se očito radilo o protusvjedočanstvu nas kršćana. Jedno naučavamo, a drugo privatno i javno živimo; ne živimo po nauku naše vjere, a nerijetko ne živimo ni po zahtjevu prirodnoga čovjeka u nama ili prirodnoga zakona, nego po diktatu požuda i slabosti. Tako dajemo protusvjedočanstvo životom. Koliko bi nas vjerojatno bilo danas više u Kristovoj Crkvi da nije tijekom povijesti bilo tih protusvjedočanstava!

Time smo se dotakli neuralgične točke tvoje bojazni: »Kršćanstvo ipak nije toliko uočljivo kao ispravno.« Jasno da nije. A nije zato što mi kršćani-katolici ne dopuštamo da ono takvo bude, zato što nismo »svjetlo svijeta«, nismo »sol zemlje«, nismo »grad na gori«, nego smo tama, bljutavost i ruševina. To očito nisu posljedice darivanja u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nego su plodovi egoizma.

Životom grješnik…

Prvi vatikanski sabor naučava: Krist je svoju Crkvu opskrbio tako jasnim oznakama da je kao takvu »svi mogu spoznati« (DS 3012), da je kao takva »trajan motiv vjerodostojnosti i neslomiv svjedok svoga božanskog poslanja« (DS 3013). Po Izaijinoj viziji (usp. Iz 11,12) Crkva je »poput znamenja uzdignuta među narodima« (DS 3014) da potakne i privuče one koji još ne vjeruju.

Drugi je vatikanski sabor donio manje idealnu, ali zato cjelovitiju i realniju sliku o Crkvi. Dok »Krist, »svet, nevin i neporočan« (Heb 7,26), nije poznavao grijeha (2 Kor 5,21), nego je došao da zadovolji samo za grijehe naroda (usp. Heb 2,17), Crkva, koja u svome krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu« (LG 8). Tako Crkva svoje zemaljsko putovanje prosljeđuje kao u porođajnim mukama. »Od moći uskrsnuloga Gospodina ona dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće, unutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu Njegov misterij vjerno, iako nesavršeno, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu« (LG 8).

Taj tekst Drugoga vatikanskog sabora naglašava tri empirijsko-povijesne konstatacije: 1. Crkva »u svom krilu obuhvaća grješnike«. To je nedvojbena istina. 2. Crkva je u isti mah »sveta« i trajno potrebna »čišćenja«. 3. »Crkva neprestano vrši pokoru i obnovu.«

Kritičko oko današnjega mladog čovjeka, pogotovo intelektualca, veoma pomno analizira epohe dekadencije u crkvenoj povijesti dok u isto vrijeme slabo shvaća ljepotu tajne Crkve. Neke prelijepe sistematske i apstraktne tvrdnje o Crkvi, koliko god bile istinite, kao ove Prvoga vatikanskog sabora, u ušima suvremenoga, pogotovo mladog čovjeka, ne zvone više veoma uvjerljivo. Valja ih staviti sučelice stvarnoj povijesti, gdje možda više izranja element grješnosti nego element svetosti. Neki su s kardinalom Journetom konflikt dobra i zla u Crkvi htjeli neuvjerljivo riješiti tako da kažu: grijeh ranjava srce čovjeka, ali ne ranjava srce same Crkve. No mi se smjesta pitamo: što bi zapravo značio takav govor? Tko je onda Crkva ako to nismo mi vjernici? Točnije govori K. Rahner kada tvrdi da je Crkva Die Kirche der Sunder – Crkva grješnika. Neki idu tako daleko da Crkvu nazivaju imenom casta meretrix – čista prostitutka; »čista« jer je Crkva u biti svojoj i objektivno sveta, »prostitutka« ili »bludnica« jer njezini članovi griješe pa je zato sama grješnica. Oni koji tako govore pozivaju se na Stari zavjet, gdje se Božji narod naziva Zaručnikovom Zaručnicom, ali gdje je Zaručnica opisana kao nevjerna, kao preljubnica, kao grješnica, bludnica, prostitutka (Hoš 1–3), koju stoga milosrđe i ljubav njezina Zaručnika (Boga) treba da uvijek iznova diže, pročišćuje, posvećuje. Iako je golema razlika između staroga Božjeg naroda i novoga Božjeg naroda – Kristove Crkve, kao neizreciva misterija spasenja, koja time daleko nadmašuje sve što je samo ljudsko i čisto humano, ipak je važna ova aluzija sa Starim zavjetom.

Crkva je »objektivno sveta« u svojoj instituciji, kao čuvarica Božje objave, u svojoj vjernosti predaji, zbog čistoće nauka, svetosti sakramenata i sl. Ali ona se uvijek iznova mora truditi da bude i »subjektivno sveta«, tj. u svojim članovima, ukoliko ne misli postati »grozna laž u svijetu«, kako bi se izrazio K. Rahner. Subjektivno je sveta onda kada njezini članovi žive u skladu s misterijem sudioništva na Božjemu životu, koji ona jest i koji u sebi nosi. U tomu se smislu divimo mučenicima, herojima krjeposti, asketama, djevicama, nesebičnim evangelizatorima, uzornim supruzima, redovnicima i sl. Takva »sveta Crkva« u isti je mah »obeščašćena« ukoliko je po grijehu vjernika u kontrastu i kontradikciji sa samom sobom i sa svojom biti, tj. s onim što ona uistinu jest. Nažalost, stanovit je kontrast neizbježiv i on se u Crkvi trajno ponavlja iz generacije u generaciju. Nastavlja se raskorak svetosti Crkve sa životom vjernika, misterija s konkretnošću, ortodoksije s ortopraksijom, nauka s djelovanjem.

Što se onda čudiš ako ti kršćanstvo nije »toliko uočljivo«? Dobro da stvari, gledajući naš svakidašnji život, ne stoje i gore. Je li ono po tebi barem išta uočljivije? Ili nastojiš li, dok se želiš »produbiti« kao kršćanin, da ono barem malo po tebi postane uočljivije, uvjerljivije, privlačnije? Stoga onima koji proučavaju Crkvu izvana, pa bili ne znam kakvi genijalni ljudi, nije uvijek lako razlučiti sve te elemente da napokon smireno pristanu i kažu »Credo« – Vjerujem.

Uostalom, to nitko sam od sebe ne može postići jer vjera nije znanost. Ona je dar odozgo, a Bog ga daje otvorenima srcem. Ti želiš postati kršćanin ne samo rođenjem nego i osobnim zrelim uviđanjem i uvjerenjem. Čestitam ti na toj otvorenosti! Ali imaj hrabrosti da to zaista i postaneš, danas, u ovoj sekulariziranoj okolini! Tada će barem po tebi Crkva biti uočljivija, barem na nekomu određenom mjestu, bit će uvjerljivija u svojoj svetosti. Riječi i diskusije malo koriste, traže se uzorni životi!

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjetiDopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Bitno.net