464 On je postao istinski čovjekom ostajući istinski Bogom. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Crkva je tijekom prvih stoljeća morala braniti i objašnjavati tu istinu vjere protiv hereza koje su je iskrivljavale.

465 Prva krivovjerja više nego Kristovo božanstvo nijekala su njegovo pravo čovještvo (gnostički doketizam). Već od apostolskog vremena kršćanska je vjera uporno naglašavala istinsko Utjelovljenje Sina Božjega koji je “došao u tijelu”Ali u trećem stoljeću Crkva je, na saboru sabranom u Antiohiji, morala potvrditi protiv Pavla Samosatskog, da je Isus Krist Božji Sin po naravi a ne po posinjenju. Prvi sveopći sabor u Niceji 325. godine ispovjedio je u svom vjerovanju da je Sin Božji “rođen a ne stvoren, istobitan (homousios) Ocu” i osudio je Arija koji je tvrdio da je “Sin Božji (nastao) iz ničega” i da je “druge suštine i biti nego Otac”.

466 Nestorijevo krivovjerje vidjelo je u Kristu ljudsku osobu združenu s božanskom osobom Sina Božjega. Nasuprot tome sveti Ćiril Aleksandrijski i Treći sveopći sabor sabran u Efezu 431. godine ispovjedili su da se “Riječ utjelovila, sjedinivši hipostatski sa sobom tijelo oduhovljeno razumnom dušom”. Kristovo čovještvo nema drugoga subjekta nego božansku osobu Sina Božjega, koja ga je, u trenutku njegova začeća, uzela i učinila svojim. Zato je Efeški sabor 431. godine izjavio da je Marija ljudskim začećem Sina Božjega u svom krilu uistinu postala “Bogorodicom, ne zato što bi narav Riječi ili njezino božanstvo imalo početak svoga bitka iz svete Djevice, nego jer je od nje rođeno sveto tijelo obdareno razumskom dušom, s kojim se hipostatski (osobno) sjedinila Riječ, te se kaže da je i rođena po tijelu”.

467 Monofiziti su tvrdili da je ljudska narav kao takva prestala postojati u Kristu, jer ju je preuzela božanska osoba Sina Božjega. Nasuprot toj herezi Četvrti sveopći sabor u Kalcedonu 451. godine ispovjedio je:

Slijedeći svete Oce, složno učimo i ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, savršenog u božanstvu i savršenog u čovještvu, pravog Boga i pravoga čovjeka s razumskom dušom i tijelom istobitnog Ocu po božanstvu i istobitnog nama po čovještvu, “poput nas iskušanog u svemu, osim u grijehu” (Heb 4,15), rođenog od Oca odvijeka po božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega spasenja, rođenog od Marije Djevice Bogorodice po čovještvu. Jednog te istog Krista Gospodina, Sina Jedinorođenoga, kojega moramo priznati u dvije naravi, nepomiješane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive. Razlika naravì nije njihovim sjedinjenjem nipošto dokinuta, nego je radije vlastitost svake sačuvana i sjedinjena u jednoj osobi i u jednoj hipostazi.

468 Nakon Kalcedonskog sabora neki načiniše od ljudske Kristove naravi neku vrst osobnog subjekta. Protiv tih, Peti sveopći sabor u Carigradu 553. godine ispovjedio je u odnosu na Krista: postoji “samo jedna hipostaza [ili osoba] (…), tj. Gospodin naš Isus Krist,Jedan od Trojstva“.Sve, dakle, u Kristovom čovještvu treba pripisati njegovoj božanskoj Osobi kao vlastitom subjektu, ne samo čudesa nego i trpljenja, kao i smrt: “Gospodin naš Isus Krist, raspet u tijelu, jest pravi Bog, Gospodin slave i Jedan od Svete Trojice”.

469 Crkva tako ispovijeda da je Isus nerazdvojivo pravi Bog i pravi čovjek. On je uistinu Sin Božji koji je postao čovjek, naš brat, a da time ne prestaje biti Bog, naš Gospodin:

“Ostao je ono što je bio, a uzeo je ono što nije bio”, pjeva rimska liturgija. I Liturgija sv. Ivana Zlatoustog navješćuje i pjeva: “Jedinorođeni Sine i Riječi Božja! Besmrtan si, a izvolio si, spasenja našega radi, primiti tijelo od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije. I ne promijenivši se postao si čovjekom. I raspet si bio, Kriste Bože, smrću si satro smrt. Ti si jedan od svete Trojice, slavljen s Ocem i Svetim Duhom. Spasi nas!”

Kako je Sin Božji čovjek

470 Budući da je u otajstvenom sjedinjenju Utjelovljenja “ljudska narav bila uzeta, a ne uništena”,Crkva je tijekom stoljeća bila dovedena da ispovjedi punu stvarnost Kristove ljudske duše, sa njezinim djelovanjima razuma i volje, i Kristovog ljudskog tijela. Ali uporedo morala je s vremena na vrijeme potsjećati da je Kristova ljudska narav vlastita božanskoj Osobi Sina Božjega koja ju je uzela. Sve što on jest i što čini u njoj proizlazi iz “Jednog od Trojstva”. Sin Božji, dakle, priopćuje svome čovještvu svoj osobni način postojanja u Trojstvu. Prema tome, u svojoj duši i u svome tijelu, Krist ljudski izražava božansko ponašanje Trojstva:

Sin Božji (…) radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu.

KRISTOVA DUŠA I NJEGOVA LJUDSKA SPOZNAJA

471 Apolinar Laodicejski tvrdio je da je u Kristu Riječ uzela mjesto ljudske duše ili duha. Protiv te zablude Crkva je ispovjedila da je vječni Sin uzeo i razumnu ljudsku dušu.

472 Ljudska duša koju je Sin Božji uzeo posjeduje pravu ljudsku spoznaju. Kao takva, ova nije mogla po sebi biti neograničena: događala se u povijesnim uvjetima svoga postojanja u prostoru i vremenu. Zato je Sin Božji, postavši čovjekom, mogao pristati da “raste u mudrosti, dobi i milosti” (Lk 2,52) i morao se zanimati za ono što se u ljudskom stanju može dokučiti samo iskustvom. To bijaše posve u skladu sa stvarnošću njegovog svojevoljnog poniženja kad je uzeo “lik sluge” (Fil 2,7).

473 Ali u isto vrijeme, ta uistinu ljudska spoznaja Sina Božjega izražavala je božanski život njegove Osobe. “Ljudska narav Sina Božjega, ne od sebe nego po svom ujedinjenju s Riječju, spoznavala je i očitovala u Kristovoj Osobi sve ono što dolikuje Bogu”.Tu je u prvom redu prisna i neposredna spoznaja koju utjelovljeni Sin Božji ima o svome Ocu. Sin je Božji i u svom ljudskom spoznanju očitovao božansku pronicavost koju je imao o tajnim mislima ljudskih srdaca.

474 Ljudska se Kristova spoznaja, po svojem sjedinjenju s božanskom Mudrošću u Osobi utjelovljene Riječi, u punini koristila znanjem vječnih nauma koje bijaše došao objaviti. Ono što u tom području kaže da ne zna,[103] izjavljuje drugdje da nema poslanja da to objavi.

KRISTOVA LJUDSKA VOLJA

475 Usporedo, Crkva je na šestom ekumenskom saboruizjavila da Krist ima dvije volje i dva naravna djelovanja, božansko i ljudsko, ne suprotstavljena, nego surađujuća, tako da je utjelovljena Riječ, u pošlusnosti Ocu, ljudski htjela sve ono što je božanski odlučila s Ocem i Duhom Svetim za naše spasenje. Kristova ljudska volja “bez protivljenja i opiranja slijedi, ili bolje, podređena je njegovoj božanskoj i svemogućoj volji”.

KRISTOVO PRAVO TIJELO

476 Budući da je Riječ postala tijelom uzimajući pravo čovještvo, Kristovo je tijelo bilo ograničeno. Zbog toga ljudski lik Kristov može biti “stavljen pred oči” (Gal 3,1). Na sedmom ekumenskom saboru Crkva je priznala zakonitim predstavljanje njegova lika “časnim i svetim slikama.”

477 U isto je vrijeme Crkva uvijek priznavala da se u Isusovu tijelu “nevidljiva Riječ vidljivo pokazala u našem tijelu”. U stvari, pojedinačne oznake Kristova Tijela izražavaju božansku Osobu Sina Božjega. On je crte vlastitoga ljudskog tijela učinio toliko svojima, da se, prikazane na svetoj slici, mogu častiti, jer vjernik koji štuje “sliku”, štuje stvarnost onoga koji je na njoj predstavljen”.

SRCE UTJELOVLJENE RIJEČI

478 Isus nas je poznavao i ljubio, sve i svakog pojedinog, za vrijeme svog života, u svojoj smrtnoj borbi i u svojoj muci, i za svakoga se od nas žrtvovao: “Sin Božji me je ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20). Sve nas je ljubio ljudskim srcem. Zato sveto Srce Isusovo, probodeno radi naših grijeha i poradi našeg spasenja, “uzima se kao glavni pokazatelj i znamen (…) one ljubavi kojom božanski Otkupitelj stalno ljubi vječnog Oca i sve ljude”.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)