Papa Benedikt_vjera kao najveca sigurnost

Gledajući Papu Benedikta XVI. na Općoj Audijenciji – prvoj nakon što je izjavio da će se odreći papinske službe jer mu njegove fizičke snage, zbog poodmakle dobi, ne dopuštaju vršiti je na prikladan način –, i vidjevši mir i radost u njegovim očima, njegovu držanju, pitao sam se, poput onog mnoštva koje nije razumjelo Isusa, „odakle to ovome?“ (usp. Mk 6, 1- 6). Dok govori o „ovim danima za njega ne laganim“, Benediktovo tijelo je vidljivo slabo, ali duh je jak! Jasnoća i odlučnost koje su ga krasile čitav život, ne jenjavaju. Dapače, sada blistaju u punom sjaju! Kako lijepo reče Kardinal Sodano, među nama će uvijek sjati zvijezda Benediktova pontifikata.

Odgovor na pitanje „odakle to ovome?“, pronalazimo u izjavi koja tumači ne samo čin odreknuća, nego i čitav život Josepha Ratzingera, Pape Benedikta XVI. U govoru u kojem izjavljuje da će se odreći papinske službe, vrlo jednostavno, ali bremenito kaže: „nakon što sam se više puta preispitao pred Bogom, došao sam do sigurne spoznaje“ (ad cognitionem certam perveni).

Dvije su stvari bitno povezane. Preispitati se pred Bogom i doći do sigurnosti. Papa teolog, kako smo ga voljeli zvati, zna da čovjek ne može u sebi pronaći potpunu sigurnost. No, to ne znači da je ljudski život tapkanje u nesigurnosti. „Mi ne živimo vjeru kao hipotezu, nego kao sigurnost koja nosi naš život“ (J. Ratzinger, Zajedništvo u Crkvi, str. 12). Na početku svoga Pontifikata, u kolovozu 2005. godine, Benedikt XVI. rekao je svećenicima: „Mi sami trebamo imat jednu obnovljenu sigurnost: Isus Krist je Istina i samo hodajući njegovim stopama idemo u pravom smjeru i trebamo voditi druge u tome smjeru! […] Sigurnost, dakle, zahtjeva poosobljivanje naše vjere, našeg prijateljstva s Gospodinom!“

Evo odakle dolazi sigurnost, evo odakle dolazi Benediktova jasnoća i radost kojom nas je osvojio. Iz prijateljevanja s Isusom Kristom! Poput Abrahama, oca naše vjere, koji ništa nije radio bez prijateljevanja s Bogom, Benedikt XVI. učvršćuje nas u vjeri ne samo svojim učiteljstvom i riječima, nego i primjerom svoga prijateljevanja s Bogom. Ono, po njemu, treba biti početak i svršetak svakoga našeg djelovanja.

U svojoj prvoj enciklici jasno i jezgrovito govori kako kršćanstvo nije rezultat etičke odluke; ono je iskustvo susreta s događajem, s Osobom Isusa Krista koji životu daje konačni pravac (Benedikt XVI., Deus caritas est, 1). Dakle, vjera proizlazi iz odnosa s Bogom. Ona je događaj u kojem stojimo pred Bogom. Iz tog stajanja rađa se razumijevanje kako djelovati, kako stajati pred sobom i pred drugima. Ovo je, ustvari, i polazište teološke misli Josepha Ratzingera. Papa teolog, još dok je bio „samo teolog“, pisao je o Vjeri kao stajanju i razumijevanju (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, str. 64-69). Njemački jezik tu mu je dozvolio i svojevrsnu igru riječi: vjera je stehen (stajati) i ver-stehen (razumjeti). „Vjerovanje je način čovjekovog zauzimanja stajališta u cjelini zbilje. […] Način na koji se čovjek susreće s istinom bitka nije znanje, već razumijevanje: razumijevanje smisla kojemu se povjerio. I dakako, moramo dodati da se razumijevanje otvara tek kad čovjek „stoji“, a izvan toga ga nema“ (str. 67,72). Samo onaj tko stoji pred Bogom, može dobro razumjeti i ispravno djelovati.

Stajati pred Bogom. Evo nam jedne od najvećih poruka Benedikta XVI. On je stavio Boga u središte i sada poziva nas da stavimo Boga u središte. Tek tako ćemo moći razumjeti i Papinu odluku, ali i ono što Bog traži od nas. Razumjeti Božju volju nije moguće bez stajati pred Bogom. I stoga misliti da će Benedikt najviše ostati zapamćen po činu odreknuća od papinske službe, znači ne razumjeti ni taj čin, ni njega. Taj čin je nastavak i potvrda njegovog stajanja pred Bogom i dubokog razumijevanja da je Isus Krist središte svega. Taj čin je zapravo potvrda njegove ljubavi prema Bogu i Crkvi!

Na Audijenciji je rekao: „Podupire me i prosvjetljuje sigurnost da je Crkva Kristova“. Crkva ovisi o Bogu i njeno jedino poslanje je donijeti Boga čovjeku i uvesti čovjeka u odnos s Bogom. I u svojoj korizmenoj poruci, ističući važnost evangelizacije piše: „nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom“.

Benedikt uskoro odlazi u samoću, u kontemplaciju, u stajanje pred Bogom, u kojem će, kako nam sam obećava, moliti za Crkvu Božju, za svakoga od nas. Papa Benedikt nas ne napušta. On nas nosi Kristu i prepušta nas Kristu.

U Godini vjere, koju je toliko želio i sazvao, čekali smo otvorenog srca Benediktovu encikliku o Vjeri. Benediktu XVI. – Papi vjere – snage nisu dopustile da napiše encikliku o vjeri… ali nam je podario nešto puno više. On nam je darivao vjeru… Iako će uskoro biti skriven svijetu, Benedikt će nam ostati blizu svojim duhom i vjerom koju nam je prenosio…

Don Edvard Punda