Nakon nedavnih terorističkih napada u Parizu, samozvana Islamska država (ISIS) ponovno je na medijskoj pozornici i opet se mogu čuti (vjerojatno benevolentna) negiranja: džihadisti su zapravo moderni sekularni ljudi s modernim političkim motivima, koji samo nosi masku srednjovjekovne religioznosti. Ono što ISIS čini nema veze s islamom.

Međutim, gotovo sve što ta teroristička skupina čini besmisleno je ako se ne radi o iskrenom i pomno razmotrenom pokušaju, motiviranom religijskim uvjerenjima određene manjinske struje islama, da se civilizacija vrati u sedmostoljetno pravno okruženje i – u konačnici – otpočne apokalipsa.

Muslimani mogu odbaciti takozvanu Islamsku državu – većina ih to i čini – ali pretvaranje da ona zapravo nije religijska, apokaliptička skupina već je dovelo do pogreški u borbi protiv tih ekstremista. Tako tvrdi ugledni novinar i profesor političkih znanosti, Graeme Wood, detaljno iznoseći i braneći svoj zaključak u članku „Što ISIS doista želi“ za američki časopis „The Atlantic“.

Dva kriva tumačenja

Na dva ključna načina krivo tumačimo samozvanu Islamsku državu – smatra Wood. Prvo, džihadizam shvaćamo kao monolitičku, jednoobraznu stvarnost koju utjelovljuje fenomen al-Kaide, makar se Kalifat ISIS-a ključno razlikuje od te terorističke skupine. Drugo, neiskreni su – koliko god bili dobronamjerni – pokušaji nijekanja srednjovjekovne religijske naravi takozvane Islamske države.

Najizražajniji zagovaratelji ideje da Kalifat nije moderna, sekularna tvorevina sami su članovi i podupiratelji ISIS-a. Redovito pogrdno govore o „modernim“ ljudima. Inzistiraju da neće – i ne mogu – odustati od naputaka koje su islamu dali sam Muhamed i njegovi najraniji sljedbenici. Često govore u šiframa i aluzijama koji se nemuslimanima čine anakroni, ali zapravo referiraju na specifične tradicije i tekstove ranga islama.

Islamska je država zapravo islamska. Vrlo islamska. Istina, privukla je psihopate i avanturiste, velikim dijelom iz nezadovoljnog stanovništva Bliskoga istoga i Europe, ali religija koju propovijedaju temelji se na koherentnoj i čak učenoj interpretaciji islama – napisao je Wood.

Nevjerica oko vjerskih motiva Islamske države odraz je zapadnjačke predrasude da, ako vjerska ideologija nije jako važna u Washingtonu ili Berlinu, onda zasigurno mora biti jednako nevažna u Raqqi ili Mosulu. No – kako ističe Wood – kad maskirani egzekutor kaže Allahu akbar dok obezglavljuje otpadnika, nekada to čini zbog vjerskih motiva.

Ono što je potrebno za učinkovitu borbu protiv ISIS-a je poznavanje njegove intelektualne genealogije. Samo tako možemo svojim nastojanjima ne ojačati njihovu propagandu, već im pomoći da izgore u svojoj pretjeranoj gorljivosti.

Što je Islamska država?

O ISIS-u možemo sa sigurnošću reći da principijelno odbija mir, da ima apetit za genocid, da ga njegovi vjerski nazori čine nesposobnim za određene vrste promjena, čak i ako bi one osigurale njegovo preživaljvanje, i da se smatra donositeljem skorog svršetka svijeta.

ISIS, prema Woodovoj analizi, spada u džihadistički ogranak sunizma koji se zove salafizam, prema arapskom izrazu al salaf al salih, „pobožni praoci“. Ti su praoci sam Muhamed i njegovi najraniji sljedbenici, koje salafiji časte i nasljeduju kao uzor u svemu, uključujući i u ratovanju, modi, obiteljskom životu te čak i u zubarstvu.

Jedna od ključnih razlika između Islamske države i al-Kaide leži u praksi ekskomuniciranja (takfir) drugih muslimana. Dok al-Kaida ekskomunicira otpadnike od vjere (koji, primjerice, negiraju da je Kuran svet ili da je Muhamed primio objavu), ISIS ekskomunicira i one koji su krivi za čitav niz drugih grijeha koji se tipično nisu uzimali kao znakovi otpadništva, poput prodaje alkohola ili droge, nošenja zapadnjačke odjeće, brijanja brade, glasanja na izborima – čak i za muslimanskog kandidata – ili pak laksnosti u prozivanju drugih za otpadništvo. Šijitizam je, prema sudu ISIS-a, također otpadništvo.

Ova je razlika u praksi – nastavlja Wood – važna zato što je ekskomunikacija ne samo teološki, već i egzistencijalno opasna. Kazna za otpadništvo je smrt. Sljedeći takfir doktrinu, Islamska država želi pročistiti svijet ubijanjem ogromnog broja ljudi, a najčešće žrtve su muslimanski “otpadnici”.

Bernard Haykel, stručnjak za ideologiju Islamske države pri Princetonu, u razgovoru s Woodom kaže: tvrdnja da je Islamska država iskrivila tekstove islama je smiješna i može se održati samo namjernim neznanjem. „To je ona mantra: ‘islam je religija mira’. Kao da postoji takva stvar kao ‘islam’! To je ono što muslimani čine i kako tumače svoje tekstove.“ Ti su tekstovi zajednički svim sunitima, ne samo Islamskoj državi – a oni su jednako legitimni u njihovom tumačenju kao bilo tko drugi.

Dobro je znati da većina muslimana ne želi zamijeniti popularne filmove sa snimkama javnih smaknuća kao večernju zabavu, ali muslimani koji ISIS nazivaju ne-islamskim tipično se srame te imaju zašećereno viđenje svoje vlastite vjere koje – kako tvrdi Haykel – “zanemaruje ono što je njihova religija povijesno i legalno tražila”. Do uspona Islamske države, nijedna skupina nije pokušala s većom radikalnom doslovnošću i vjernošću nasljedovati svoje tekstove i Muhamedova osvajanja.

Jedna od ranih praksi koju je ISIS oživio, a koju al-Kaida nije javno podržala, jeste ropstvo. Otpali muslimani imaju se kazniti smrću, a pogani (poput Jezida) se mogu uzeti za robove te se prema šerijatskom zakonu podijeliti borcima Islamske države.

Oživljavanje kalifata

Zašto je za ISIS toliko važna tvrdnja da je on kalifat? Posljednji je kalifat bilo Otomansko carstvo, ali je njegova legitimnost osporavana zato što nije u cijelosti provodio zakon koji traži kamenovanja, ropstvo i amputacije, kao i zato što otomanski kalifi nisu potjecali iz Muhamedova plemena – Quaraysh. Abu bakr al-Baghdadi – navodni kalif ISIS-a – jeste iz tog plemena. A njemu je vrlo važno da ISIS bude kalifat zato što je – kako je objasnio Wood – kalifat ne samo politički entitet, već i sredstvo spasenja. Islamskoj državi vjernost obećaju mnoge druge džihadističke skupine, zato što umrijeti bez prisege vjernosti kalifatu (baya’a) znači umrijeti “smrću nevjere”.

Zbog toga je jedan australski simpatizer džihadista, Musa Cerantonio, rekao da je uspostavom kalifata “islam iznova utemeljen”. Legitimnom kalifu – rekao je – mora se prisegnuti vjernost. To objašnjava mnoštvo džihadista koji odlaze u Siriju iz svih zemalja svijeta.

Do uspostave kalifata – rekao je u razgovoru s Woodom jedan član zabranjene islamističke skupine Al Muhajiroun – možda je 85% šerijatskog zakona bilo neprimjenjivo. S kalifatom, kojem su teoretski svi obvezni prisegnuti vjernost, to se ogromno tijelo zakonodavstva iznenada probudilo.

Apokaliptička vjerovanja i borba protiv ISIS-a

Dok je al-Kaida poput podzemnog političkog pokreta s ciljevima kao što je izbacivanja ne-musliman s Arapskog poluotoka, ukidanje Izraela i drugih – piše Wood – propaganda Islamske države ima specifično onostrani motiv: pospješivanje apokalipske.

Među vjerovanja o posljednjim danima koja ISIS prihvaća jeste da će biti samo 12 legitimnih kalifa i da je Baghdadi osmi, da će se vojske “Rima” sukobiti s vojskama “islama” kod grada Dabiqa i da će se posljednji obračun s anti-mesijom dogoditi u Jeruzalemu nakon novog perioda islamističkih osvajanja.

Ideološka čistoća ISIS-a omogućuje nam, međutim, predviđanje njihovih poteza. Kako Wood objašnjava, budući da se Islamska država proglasila kalifatom, obvezna je voditi vanjsku politiku “ofenzivnog džihada” – prisilno širenje na zemlje kojima vladaju ne-muslimani.

Dopušteno je sklapati samo privremene mirovne ugovore, koji ne smiju trajati duže 10 godina. Kalif je obvezan ratovati barem jednom godišnje i nikada ne može biti u miru sa svim svojim neprijateljima. Priznavanje bilo koje drugog političkog autoriteta je prema njihovoj ideologiji priznavanje drugog autoriteta kraj Božjeg i stoga shirk, politeizam. To vjerovanje ISIS razlikuje od drugih islamističkih skupina, poput Muslimanskog bratstva ili Talibana.

S obzirom na to da bi se kopnena ofenziva uklapala u apokaliptična predviđanja Kalifata, dala bi njihovoj ideologiji na kredibilitetu i time povećala uspjeh njihova novačenja. Od svih loših vojnih mogućnosti koje su otvorene za borbu protiv samozvane Islamske države – smatra Wood – najmanje loša je nastavak podupiranja mjesnih snaga te nastavak bombardiranja, sprječavajući time njezino širenje. To će joj oduzeti vjerodostojnost, potkopati ideologiju i na duge staze dovesti do njezina poraza.

Naš niz “Analiza problema suvremenog islama” možete pronaći ovdje.

Priprema i prijevod: Hrvoje Juko | Bitno.net