Ivan XXIII Kuba

Prije pedeset godina zbila se Kubanska kriza, bili su to najdramatičniji trenuci 20. stoljeća, kada je gotovo izbio Treći svjetski rat. Za rješenje nuklearne krize između Moskve i Washingtona najviše se tada zauzeo papa Ivan XXIII. poslavši pismo Kennedyju i Hruščovu, a preko Radio Vatikana svijetu je uputio apel za mir. A Kubanska je kriza iznjedrila nadahnuće za encikliku Pacem in Terris, objavljenu u travnju 1963. godine.

Američki se predsjednik Kennedy na televiziji 22. listopada obratio Amerikancima dramatičnim riječima: sovjetski su se brodovi zaputili prema Kubi da atomskim glavama opskrbe postave prisutne na karipskom otoku, udaljenom nekoliko desetaka kilometara od američke obale. Kriza je zapravo izbila 15. listopada, nakon što je američki izviđački zrakoplov otkrio lansirne postaje na Kubi.

Bili su to dani iscrpljujuće napetosti, a izgledalo je da svijet srlja u ponor atomskog rata. S jedne strane, američki predsjednik izolira Kubu, s druge pak sovjetski vođa Hruščov ne želi odustati od svoje namjere. U bjesomučnom očekivanju, u zbivanja se svojom moralnom i duhovnom snagom uključuje Ivan XXIII. Sam je Kennedy zamolio Papu da bude most između Kremlja i Washingtona – podsjetio je povjesnik Agostino Giovagnoli.

Američki predsjednik Kennedy smatrao je da bi Papin apel mogao razmrsiti čvor. Naravno, Ivan XXIII. bio je vrlo dirnut tim pozivom, osjetio je odgovornost i svijetu uputio apel za mir. Kriza se potom sretno riješila – istaknuo je profesor Giovagnoli.

Papa je preko Radio Vatikana uputio poruku koja je prodrmala savjesti milijuna osoba, bez obzira na vjersko opredjeljenje. “Mir! Mir! Danas obnavljamo ovu svečanu molbu. Zaklinjemo sve upravitelje da se ne ogluše na ovaj krik čovječanstva. Neka učine sve što je u njihovoj moći da se očuva mir. Tako će svijetu uskratiti užase rata, čije se užasne posljedice ne mogu predvidjeti”, kazao je tada Ivan XXIII.

Doimlje se, osim toga, da je Kubanska kriza izbila upravo u vrijeme kada je svijet obnovljenom nadom gledao na budućnost, zahvaljujući početku II. vatikanskog sabora, koji je upravo blaženi Ivan XXIII. žarko želio.

Sabor i mir su u srcu i u učiteljstvu Ivana XXIII. bile nerazdvojne teme. Ako se prisjetimo njegova povijesnog govora o mjesecu, od 11. studenoga 1962. godine, možemo shvatiti divljenje Ivana XXIII. pred događajem koji mu se činio toliko golem, poradi svoje svjetske važnosti, da može unijeti novinu u odnose među ljudskim bićima, odraziti se dakle i na mir– istaknuo je profesor Giovagnoli.

Dramatično iskustvo Kubanske krize još je više uvjerilo Ivana XXIII. u žurnost obnovljenog zauzimanja za mir među svim osobama dobre volje. Svjestan toga, u travnju 1963. godine objavljuje encikliku Pacem in Terris, za koju se gotovo može reći da je njegova duhovna oporuka, jer će umrijeti dva mjeseca nakon njezina objavljivanja.

Izvanredan je dokument enciklika Pacem in Terris, a i plod je složenoga rada. Papa je osobno sudjelovao u njezinoj pripremi, upravo stoga jer je bila riječ o nečem novom, što je bilo teško izreći, a što je po želji Svetoga Oca trebalo biti svima jasno – zaključio je profesor Giovagnoli. (rv/bitno.net)

Foto: www.vaticaninsider.com