“Nije nužno vjerovati u čistilište; u njega možemo i ne moramo vjerovati, baš kao i u postojanje limba.”

Učinili ste dvostruku pogrešku. Prva je u tome što ste čistilište i limb stavili na istu doktrinarnu razinu. Druga je u tome što ste rekli da u čistilište možemo, ali ne moramo vjerovati. To nije točno. Postojanje čistilišta je definirani nauk katoličke vjere. Kao katolik, morate vjerovati u postojanje čistilišta, a ako proučavate Sveto pismo i najraniju crkvenu praksu, trebali biste vjerovati u njegovo postojanje.

Limb je nešto posve drugo. On je plod teološke spekulacije, a ne objave. Ako vam se ta spekulacija čini uvjerljivom, ništa vas ne priječi da vjerujete u limb. A ako vam se, pak, čini neuvjerljivom, možete slobodno ne vjerovati u limb. Vjerojatno ne griješimo kad kažemo da danas ima znatno manje teologa koji zastupaju uvjerenje u postojanje limba nego prije pedeset godina. Dakako, danas je i znatno manje teologa koji vjeruju u postojanje čistilišta – pa čak i onih koji uopće pišu i govore o čistilištu – ali to je optužba protiv njih, a ne protiv nauka o čistilištu.

Zašto se danas manje govori o čistilištu? Nekoliko mi razloga pada na pamet: sve je manje ljudi koji svakodnevno mole za mrtve; sve smo manje svjesni grijeha i naše nevrijednosti pred Bogom; neki ljudi isuviše naglašavaju Božju milost i time isključuju njegovu pravednost; možda su neki ljudi čak zbunjeni pojedinom doktrinom, pa ih njihova zbunjenost, kao i u vrijeme reformacije, tjera da napuste Crkvu.

Kad govore o limbu, većina ljudi misli na limb s djecom u koji navodno odlaze nekrštena djeca, što znači da taj limb treba razlikovati od limba o kojemu su govorili crkveni oci, u kojemu su dobri ljudi koji su umrli prije Isusova uskrsnuća čekali da im se otvore rajska vrata. Budući da se limb o kojemu govore crkveni oci posebno spominje u Svetome pismu (1 Pt 3,19), katolik u njega mora vjerovati. No što je s limbom u kojemu su djeca? On se u Svetom pismu ne spominje i Crkva nikad nije službeno rekla da on postoji, ali su mnogi teolozi poslije srednjeg vijeka dokazivali da je takvo stanje logično i nužno.

Tridentski koncil, govoreći o prelasku u stanje opravdanosti, kaže: »Budući da je Evanđelje javno proglašeno, taj se prelazak ne može dogoditi bez vode koja preporađa [krštenja] ili bez želje za krštenjem, jer je pisano: ’Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3,5).« Što se događa, zapitali su teolozi, novorođenčetu koje umre prije krštenja vodom i koje, zato što je sitno, ne može željeti krštenje? Što se, dakle, događa s onima koji umru u stanju istočnoga grijeha? Ako je novorođenče nesposobno ući u kraljevstvo nebesko, i ako se čini da je vječna kazna u paklu za njega protivna Božjoj milosti, kako možemo riješiti ovaj problem? Teolozi u srednjem vijeku ovaj su problem riješili tako što su u priču uveli limb. Većina suvremenih teologa ne vidi nikakve potrebe za limbom i kažu da Bog nekrštenoj novorođenčadi na ovaj ili onaj način omogućuje da neposredno nakon smrti odluče jesu li za nj ili protiv njega.

Treba imati na umu da čovjek može biti dobar katolik i kad ne vjeruje u limb, budući da Crkva nikad nije definitivno potvrdila njegovo postojanje. Ne smijemo nekoga tko drukčije razmišlja o ovome nazivati lošim katolikom.

“Svaki čovjek, osim proglašenih svetaca i mučenika, mora barem neko vrijeme provesti u čistilištu prije nego što uđe u raj.”

To nije točno, iako će možda većina ljudi kojima je namijenjen raj provesti neko vrijeme u čistilištu. Da bismo shvatili zašto, moramo shvatiti što je zapravo čistilište.

Biblija naučava da u kraljevstvo nebesko neće ući ništa nečisto (Otk 21,27). To očigledno isključuje proklete, koji su nečisti zato što na samrtnoj postelji nemaju milosti u svojoj duši. Oni su potpuno nesposobni ući u raj. Ali što je s onima koji umru u stanju milosti, koji su se pokajali za svoje grijehe? Oni će ući u raj, ali neće svi odjedanput otići tamo. Mnogi će najprije biti očišćeni u čistilištu, koje je ispravnije shvatiti kao stanje nego kao neko određeno mjesto.

Tijekom života često nam je važnije ugoditi vlastitoj volji nego Božjoj volji – »Neka ne bude volja Tvoja, Gospodine, nego moja« – što je posljedica naše iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Budući da nas je stvorio Bog, mi smo u svom biću dobri. U tom bismo smislu trebali očitovati istinsku ljubav prema sebi. Međutim, mi očitujemo iskrivljenu ljubav prema sebi odbacujući Božji zakon i pokoravajući se svojoj vlastitoj volji koja odstupa od Božje volje – naime, kad griješimo.

Ako je u našoj duši prije smrti ostalo nešto od te iskrivljene ljubavi prema sebi, nećemo umrijeti potpuno očišćeni čak i ako smo se prije smrti pokajali za svoje grijehe. Nismo potpuno spremni za ulazak u raj, ali, isto tako, nismo potpuno spremni ni za ulazak u pakao, budući da nismo prokleti. Umjesto toga, morat ćemo čekati u predvorju raja sve dok ne budemo očišćeni od preostalih tragova iskrivljene ljubavi prema sebi. To predvorje zovemo čistilište. Kad posljednji čovjek na zemlji umre i kad posljednji čovjek napusti čistilište i ode u raj – svatko onaj tko odlazi u čistilište napokon će doći u raj – čistilišta više neće biti.

Istina, riječ »čistilište« ne postoji u Svetome pismu, ali isto tako ne postoje ni riječi »Sveto Trojstvo« i »utjelovljenje«, a Sveto pismo se ipak slaže s objema ovim riječima, i to onako kao što se slaže i s riječju čistilište. Međutim, spominje li Sveto pismo čistilište izravno, pa makar i pod nekim drugim imenom? To je lako moguće. Pročitajte Prvu Petrovu poslanicu, glava 3, redak 19. Nakon smrti na križu Isus »je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici«. Tko su bili ti ljudi? To sigurno nisu bili oni koji su osuđeni na pakao – njima nije bilo potrebno propovijedati, jer ih ništa nije moglo spasiti. To sigurno nisu mogli biti ni oni koji su u raju, jer raj nije bio otvoren nikome, sve do Isusova uskrsnuća. Ti »duhovi u tamnici« bili su dobri ljudi, predodređeni za raj, koji su umrli prije nego što je, zahvaljujući otkupljenju ljudskog roda, raj otvoren.

Već ovaj redak dokazuje da je nekoć postojalo i treće stanje koje nije bilo ni raj ni pakao. Ako je to stanje bilo čistilište, znači da Sveto pismo izravno spominje čistilište. Ako to stanje nije bilo čistilište, tada Sveto pismo barem ukazuje na mogućnost postojanja i nekog trećeg stanja koje je očigledno vrlo nalik čistilištu.

Katoličko stajalište podupire Druga knjiga o Makabejcima, glava 12, redak 45, koja kaže: »Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.« I opet se ovaj redak ne može odnositi na duše u paklu, budući da njih ništa ne može izbaviti od kazne kojoj su izloženi, a isto tako ni na duše u raju, budući da one već imaju sve što mogu poželjeti (samoga Boga), i sasvim su očišćene. U njima apsolutno ne postoji nikakva sklonost prema grijehu. Ako se ne odnosi na čistilište, navedeni redak iz Druge knjige o Makabejcima nema nikakvog smisla.

Vratimo se našem početnom pitanju. Hoće li svi ljudi kojima je namijenjen raj morati provesti neko vrijeme u čistilištu? Ne. U čistilište će otići samo oni koji umru u stanju milosti, ali u kojima još postoje tragovi iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Vrlo je moguće da će takva biti golema većina spašenih. Ne znamo sigurno, ali možemo o tome nagađati.

Prije nego što počnemo nagađati o tome, trebali bismo pogledati u svoje vlastito srce i upitati se ljubimo li sada Boga potpuno, bez i najmanje sklonosti prema grijehu. Ako možemo potvrdno odgovoriti na ovo pitanje, ako je naša ocjena točna i ako umremo u tom stanju, ići ćemo ravno u raj. U takvom je stanju, uvjeravaju nas teolozi, umrla većina proglašenih svetaca – najveći je dio njih u takvom stanju proveo veći dio svoga života. Ali, ako moramo priznati da je u nama ipak ostao makar i samo trag iskrivljene ljubavi prema samima sebi, ma kako malen on bio, moramo zaključiti da bismo, kad bismo sad umrli, prvi dio svoga novog života proveli u čistilištu. Tamo bismo čekali na potpuno očišćenje kako bismo se mogli dostojno pojaviti na vratima raja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.