UDRUGA LA VERNA

Velika priča o volonterima u palijativnoj skrbi La Verna: ‘Sve ljude zanima što ih čeka poslije smrti’

Velika priča o udruzi La Verna koja pruža podršku teškim, neizlječivim i umirućim bolesnicima te njihovim obiteljima. “Duhovna pitanja su uvijek prisutna i kod svih su gotovo jednaka. Naši razgovori u određenom trenutku redovito dolaze do smisla života, patnje, boli, smrti i sličnih tema. Sve ljude zanima što ih čeka poslije smrti. Svima dajemo do znanja kako njihov život nije bio bezvrijedan, kako patnja i bol, a u konačnici i smrt, imaju smisao…”

Foto: Marin Škarica

“Ljudi izbjegavaju palijativu samo zbog toga što ne znaju kako razgovarati s teškim bolesnicima. Boje se da će ih rasplakati ili u njihove živote unijeti nekakav nered. Nažalost, mi često izbjegavamo obilaziti i svoje teško bolesne prijatelje, ali ne zbog toga što ih ne volimo, nego zato što mislimo da ćemo svojim dolaskom još više otežati njihovu situaciju. Želimo ohrabriti sve ljude da ih obiđu, budu s njima i tako im poruče kako u toj bolesti nisu sami. Dovoljan je samo kratak susret, stisak ruke ili lijepa riječ koja će im poručiti da su još uvijek naši bližnji”, objašnjava Blaženka Eror Matić, predsjednica La Verne, udruge koja pruža pomoć teškim, neizlječivim i umirućim bolesnicima.

Priznaje kako nije oduvijek ovako razmišljala, nego se nekada davno, kada je bila znatno mlađa, bojala smrti. “Često bih sebe zatekla kako promišljam o starosti i približavanju vlastitoj smrti. Međutim, još me više mučila teška pomisao na smrt bliskih osoba. Valjda sam se kao kći jedinica plašila hoću li se jednom, kada dođe ta teška starost, znati brinuti o svojim najbližima”, objašnjava.

Priča o osnivanju udruge La Verna počela je davnih dana, prije više od deset godina, kada se pri Franjevačkom svjetovnom redu (OFS) na zagrebačkom Kaptolu okupila ekipa koja je izučavala dokumente Socijalnog nauka Katoličke Crkve. U tim dokumentima, između ostaloga, stoji i kako su vjernici pozvani izaći iz sakristija i djelovati u svijetu. Shvatili su da je došlo vrijeme za akciju. Počeli su promišljali o načinu na koji mogu biti korisni Crkvi i društvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Među nama je bila jedna medicinska sestra koja nam je natuknula kako se u njezinoj struci mnogo priča o palijativnoj skrbi, koja je tada u Hrvatskoj bila dosta nerazvijena, pa smo pomislili da bismo u tome mogli dati svoj doprinos”, objašnjava gospođa Blaženka. Uslijedilo je vrijeme edukacije, a nakon toga i prvi posjeti bolesnicima, od kojih su većina bili njihova braća i sestre, odnosno članovi OFS-a.

Volonterke udruge La Verna

“Susret koji me je promijenio”

Naša sugovornica se prisjeća svojih prvih kućnih posjeta koji su istovremeno bili zahtjevna i korisna iskustva. Blaženka je dobila zadatak obilaziti jednu staru, teško bolesnu i nemoćnu, a samim time i pomalo kompliciranu gospođu. Starica je u susretu s volonterima često bila prilično zahtjevna, baš poput one trudnice u reklami koja prigovara jer “nije bilo soka od jabuke”. Nije imala bližu obitelj, koja bi se o njoj pobrinula, pa se osjećala vrlo usamljeno.

Blaženka nam prepričava događaj kada je polusatnu pauzu na poslu odlučila iskoristiti kako bi starici donijela svježe voće i povrće s tržnice. Taj dan na poslu je bio prilično naporan, a stvari su se dodatno zakomplicirale baš kada se približilo vrijeme pauze. Zbog toga je sva nervozna i u grču odjurila prema Dolcu i natrpala vrećice hranom. Dok se sva znojna penjala Radićevom ulicom, osjećala se ljutito i isfrustrirano. Bila je sigurna kako će je, nakon svih tih komplikacija na poslu, sada još dočekati i starica s milijun prigovora.

Međutim, na vratima stana se pojavila žena s nekim posebnim žarom u očima i širokim osmijehom. Odjednom je djelovala znatno mlađe. “U tom sam trenutku zaboravila na sve probleme koji su prethodili ovom susretu. U povratku sam se Radićevom spuštala kao druga osoba. Dakle, volontiranje u palijativi nije lako, ono traži odricanje i žrtvu, ali takvi susreti nas uče, mijenjaju i pretvaraju nas u bolje ljude. Mene je toga dana njezin osmijeh zamislio i doslovno promijenio”, priznaje.

Pacijenti uglavnom svoje posljednje trenutke ne žele provesti u bolnicama, nego u svojoj kući, okruženi bližnjima. “Oni su suočeni s teškim bolovima, nemoći i povraćanjima, teško hodaju, jedu i dišu”, objašnjava Blaženka Eror Matić. Takvi pacijenti se istovremeno suočavaju s duhovnim problemima i traže odgovore na pitanja kao što su: Zašto baš meni? Kako dalje? Kako izgleda smrt? Kako ću se pripremiti za smrt? Pred njihovu obitelj je stavljen težak zadatak brige o teško bolesnim pacijentima. “Zadaća nas volontera jest hrabriti bolesne i članove njihovih obitelji, donijeti im mir i biti podrška te istovremeno organizirati najbolju moguću skrb i povezati ih s palijativnim sustavom”, objašnjava Blaženka.

Blaženka Eror Matić

Zbog čega su se nazvali La Verna

Udruga La Verna je nazvana po brdu kod grada Asiza na koje je sveti Franjo odlazio kako bi meditirao i kontemplirao i na kojemu je dvije godine pred smrt dobio stigme. “Sveti Franjo je posljednje dvije godine zemaljskog života patio zbog bolnih rana na tijelu. Naši bolesnici također trpe bolove zbog stigmi na duši i tijelu, pa su na taj način bliski svetom Franji”, objašnjava Blaženka.

Volonteri su niz godina funkcionirali kao dio OFS-a, ali kada je rastom broja korisnika priča postala sve ozbiljnija, 2014. godine su se odlučili formirati udrugu. Zaposlena koordinatorica Olivera Kapetanović, bivša framašica i diplomirana socijalna radnica, o svom početku rada u palijativi kaže: “Blaženka mi se obratila baš kada mi je istekao ugovor u jednoj kompaniji. Objasnila je kako žele zaposliti koordinatora volontera i ponudila mi posao. To sam doživjela kao svjetlo na kraju tunela…”, objašnjava Olivera Kapetanović.

Osnovni cilj La Verne jest umirućima i članovima njihovih obitelji pružiti ozračje ljubavi i pažnje te očuvati istinsko dostojanstvo ljudske osobe. Usluge su besplatne svim korisnicima, bez obzira na njihov socijalni status, a udruga se financira isključivo donacijama. “Naš je cilj bolesnicima pružiti stručnu i ljudsku podršku, što nije moguće naplatiti, pa se u financiranju snalazimo na sve moguće načine. Grad Zagreb nam pomaže svake godine. Primamo donacije od pojedinih kompanija, ali i od fizičkih osoba, koje svakoga mjeseca od plaće za nas odvajaju nekoliko stotina kuna”, objašnjava Olivera Kapetanović, koju, kako kaže, upravo ove posljednje donacije dodatno potiču na angažman. “Potiče me ta svijest kako nas netko smatra važnim i odriče se kako bi nama pomogao”, dodaje.

Priča o “kućnom majstoru udruge”

La Verna svoje djelovanje temelji na volonterima kojih je u posljednjih deset godina bilo stotinjak. “Prvi volonteri bili su iz OFS-a, ali kako se o nama u međuvremenu proširio glas, volonteri nam dolaze i s raznih drugih strana. Primjerice, naša posljednja volonterka nam se pridružila nakon što je na Laudato TV-u vidjela Blaženkino svjedočanstvo”, objašnjava Olivera. Volonteri prolaze obaveznu edukaciju, a volontirati mogu na različite načine. “Svaka dva tjedna organiziramo susrete na kojima dijelimo iskustva, podržavamo se i jedni druge savjetujemo. Tom prilikom razgovaramo o svojim iskustvima u posjetima bolesnicima, kako smo se osjećali, što je bilo dobro, a što nije, te kako ćemo se sa svime dalje nositi”, objašnjava.

Jedan simpatični gospodin u sedmom desetljeću života pridružio se La Verni nakon iskustva s volonterom u vlastitom domu kada mu je umirala supruga. Kaže kako se htio odužiti udruzi, ali ne kao klasičan volonter, jer je shvatio da mu je prebolno komunicirati s bolesnicima, pa je postao njihov “domar”. On im sada pomaže u kućnim popravcima ili sastavljanju i rastavljanju specijalnih bolesničkih kreveta.

Volonteri svakoga tjedna posjećuju domove teško bolesnih ljudi, doslovno ulaze u njihovu intimu. Prilaze im otvorenih srca i ruku, ne postavljaju nikakve uvjete, ništa ne pitaju i ni nad čime se ne iščuđavaju. “Naš cilj jest postići da svaki korisnik što duže zadrži određenu kvalitetu života. Želimo biti uz njih upravo onako kako oni to žele. Netko možda želi od nas saznati što se događa u svijetu kulture, drugi nas moli da mu prošećemo kućnog ljubimca, a nekome je bitno da ga počešljamo ili da se s njime molimo”, kaže Blaženka. Dodaje kako volonteri ne biraju korisnike prema vjeroispovijesti, nego pomažu svima, vjernicima i nevjernicima.

“Međutim, duhovna pitanja su uvijek prisutna i kod svih su gotovo jednaka. Naši razgovori u određenom trenutku redovito dolaze do smisla života, patnje, boli, smrti i sličnih tema. Sve ljude zanima što ih čeka poslije smrti. Svima dajemo do znanja kako njihov život nije bio bezvrijedan, kako patnja i bol, a u konačnici i smrt, imaju smisao. Govorimo im svoja svjedočanstva, prenosimo im svoja vjerovanja, pa nas brojni korisnici mole da ih spojimo sa svećenikom”, kaže.

Olivera Kapetanović

Kako izgleda prvi posjet bolesnicima

Olivera Kapetanović prati volontere prilikom njihova prvog posjeta bolesnicima. “Posljednje je iskustvo bilo da je volonterka provela neko vrijeme u upoznavanju s pacijentom, a ja sam od članova obitelji pokušala saznati njihove potrebe, ali i kako se bolesnik nosi sa svojom teškom situacijom”, objašnjava. Volonteri odlaze u posjet jednom tjedno, a kod pacijenta borave oko dva sata. U prvih nekoliko susreta upoznaju se s pacijentom i njegovom obitelji, a s vremenom, kako njihov odnos postaje bliskiji, prelaze na sve zahtjevnije teme.

“Smrt postaje tema u onome trenutku kada korisnik o tome poželi razgovarati. Volontere smo naučili da ne izbjegavaju tu temu i budu spremni na signal kojim će im korisnik pokazati kako o tome želi razgovarati”, objašnjava Olivera. Taj signal može biti težak uzdah ili kratka rečenica na kraju susreta: “Tko zna hoćemo li se više vidjeti.” U tom trenutku volonter pacijenta može pitati zašto je to rekao, zbog čega se tako osjeća i boji li se možda nečega.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naše sugovornice kažu kako se ljudi ne boje smrti nego umiranja. “Oni se boje tog procesa jer im nije jasno što ih čeka, što će se tijekom njega događati, hoće li boljeti. Oni se znatno više boje patnje nego tog trenutka prijelaza. Mi ih nastojimo umiriti objašnjavajući im kako je medicina napredovala te kako se fizička patnja može ublažiti”, kaže Blaženka. Olivera smatra kako je u procesu suočavanja s patnjom i boli prisutan strah, koji nije nužno loš, jer on pacijente često potiče da se pomire s bližnjima i nešto poduzmu. “Nekada je potrebno pasti, prelomiti se u tom strahu, kako bi pacijent mogao prihvatiti sve što mu se događa i krenuti prema naprijed”, tvrdi.

Mudrost pred smrt

Jedna je majka neposredno pred smrt shvatila kako bi voljela da njezin sin nauči samostalno kuhati. Zbog toga je zamolila volonterku La Verne da ga nauči pripremiti nekoliko osnovnih jela. “Snaga ove majke pokazala se u njezinoj odluci da prije odlaska za svoje dijete napravi sve što može”, tumači nam Olivera. Volonterka je poslije jedno duže razdoblje, otprilike još godinu dana, ostala u kontaktu sa sinom. Dolazila mu je u posjet te s njime kuhala i razgovarala.

Jedna volonterka La Verne često govori kako su joj se u palijativi dogodile situacije kojih se u životu najviše bojala. Jednom prilikom je oko ponoći primila poziv gospođe kojoj je pomagala u brizi oko bolesnog supruga, a koji je upravo preminuo. Ne znajući kome bi se obratila zamolila je volonterku da joj pomogne urediti pokojnika. Volonterka je bez razmišljanja odjurila u njihov dom, odradila sve što se od nje tražilo i kasnije cijelu noć ostala uz njih.

Članovi udruge La Verna od svojih su pacijenata često čuli duboke misli o životu. Jedna korisnica je svojoj volonterki priznala kako je čitav život htjela pjevati u zboru, ali to zbog brojnih obveza nikada nije realizirala. Pred smrt joj je poručila nešto jednostavno, a istovremeno toliko mudro: “Uključi se gdje želiš.” Ljudi pred smrt često žale zbog propuštenih prilika, ali pritom nisu sebični, nego smatraju kako su se za života trebali manje brinuti, a mnogo više živjeti.

Svi pacijenti u palijativi tijekom umiranja prolaze kroz određene fizičke i psihičke faze. “Možemo reći da vjernici u tim fazama lakše pronađu mir, jer vjera donosi mir, prepuštanje i nadu u vječni život, pogotovo ako su još okruženi vjerničkom obitelji. Međutim, to ne znači da nevjernici ne mogu biti zadovoljni životom, pronaći smisao, oprostiti se sa svojim voljenima i mirno umrijeti”, naglašava Olivera Kapetanović.

Bol koja ostaje zauvijek

Nakon smrti korisnika volonteri još određeno vrijeme ostaju u kontaktu s obitelji pokojnika. Povremeno odlaze u njihov dom, zajedno obilaze groblje ili se, primjerice, čuju za godišnjicu smrti. Članovi obitelji su nakon smrti bližnjega redovito iznenađeni intenzitetom tuge, pa tada silno žele napraviti nešto kako bi tuga što prije nestala. “Mi ih potičemo da se isplaču. Bol je normalna. Bol zbog smrti nikada neće do kraja nestati, jer gubitak će zauvijek ostati, ali će se čovjek s vremenom naučiti živjeti s tim gubitkom”, tumači Blaženka.

La Verna je udruga koju čine oni koji su se odlučili oduprijeti trendovima svijeta koji se s tugom i boli suočava bježeći u, primjerice, blještavilo shopping centara. Naši sugovornici svjesno ulaze u svijet patnje, boli i smrti. Zbog čega? “Zbog našeg osobnog stava prema kojemu čovjek ne bi smio biti sebičan. Koji bi bio smisao da živimo samo za sebe i brinemo se samo o svojim potrebama? Bog nas je kao vjernike pozvao da prepoznamo svoje talente i dijelimo ih s drugima. Osim toga, moramo biti svjesni kako je davanje povezano s primanjem. Naime, palijativa na prvi pogled djeluje neizdrživo teška služba, jer nas suočava s teškim pitanjima o smrti i bolesti, ali ona nas uz Božju pomoć istovremeno pretvara u čvrste ljude koji se bore za dostojanstvo svakog čovjeka, od njegova začeća do prirodne smrti”, završava Blaženka Eror Matić.

Foto: Marin Škarica

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Marin Škarica | Nova Eva


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. studenoga 2019.

Možda vam se svidi