Mnogi koji su prošle godine išli na mise zornice u kinu zagrebačkog Studentskog doma „Stjepan Radić“, popularno zvanog „Sava“, uočili su nasmiješenu plavokosu djevojku koja je često nosila majice s ukrajinskim natpisima. Ta mlada djevojka zove se Kateryna Tolstushko i dolazi iz ukrajinskog grada Lutska koji se nalazi na sjeverozapadu te zemlje.

U Zagrebu je od 2022., gdje studira na Kineziološkom fakultetu. U kratkom razgovoru na vrlo tečnom hrvatskom kojeg se ne bi postidjeli ni pripadnici druge generacije hrvatskih iseljenika ispričala nam je malo više o sebi.

– Kako to da si izabrala baš Hrvatsku?

Mogu reći da nisam ja odabrala, nego je Hrvatska odabrala mene. Prijavljivala sam se na dosta volonterskih projekata, a nisu me prihvatili – prihvatio me samo Zagreb. Zato sam tu došla.

– Dakle, prije nego što si došla tu na fakultet si došla volontirati u Hrvatsku na godinu dana?

Da, volontirala sam u udruzi koja se zove Korablja – Arka, udruga za osobe s invaliditetom.

Hrvatski je naučila u Arci

– I ti si godinu dana živjela s njima?

Da, tu u Zagrebu.

– Htjela si baš u Arci volontirati?

Ne, nešto sam tražila… bila sam željna nekog novog iskustva. U tom razdoblju života baš sam tražila nešto novo. Već sam prije toga bila upisala faks u Ukrajini i završila sam prvu godinu. Potom sam pauzirala godinu da dođem tu jer sam htjela probati nešto skroz novo.

– I onda si došla u Arku, premda nisi znala (hrvatski) jezik?

Da. Znala sam engleski.

– Kako si onda komunicirala tamo s ljudima s invaliditetom?

A, to je bilo jako zanimljivo, oni su mene učili. Ja sam kao dijete bila pokazivala stvari i pitala: „Što je ovo?“ Sve sam ih pitala, a ti ljudi su jako dobri, oni su poput djece – otvoreni su, i oni su mi sve govorili, njima je to bio gušt da mogu nekoga naučiti jezik.

– Kada je to bilo, godinu dana prije rata?

Ne, rat je počeo 2022. u drugom mjesecu, a ja sam tu došla u osmom mjesecu, znači da je rat već trajao šest mjeseci. Onda sam iduće godine u desetom mjesecu upisala Kineziološki fakultet ovdje u Zagrebu.

– A koliko ti je dugo trebalo da naučiš hrvatski?

Hm, koliko mi je dugo trebalo… Još uvijek učim. (smijeh)

– Ali dobro znaš hrvatski!

Ne mogu reći da sam baš jako dobra, ali lako učim jezike. Mislim, za razgovor, za to mi je trebalo doslovno možda pola godine da se mogu snaći i da mogu s ljudima pričati, ali još uvijek ne mogu razgovarati o nekim kompliciranijim temama. Sad na faksu učimo fiziologiju, i učimo sve na hrvatskom, organe i sve te stvari, to mi je jako zanimljivo, pošto znam to na ukrajinskom od prije i onda sad to sve prevodim na hrvatski.

– A Arka, to je katolička udruga?

Da, je. Baš je vjerska, dosta je povezana s vjerom.

– Znači li to da si ti odgojena u katoličkoj vjeri?

Ne, ja sam iz pravoslavne obitelji.

O Crkvi u Ukrajini

– Još uvijek si u pravoslavnoj vjeri ili si se prebacila na katoličku?

Nisam se službeno prebacila i mislim da ni neću. To je moja obitelj, moji korijeni, i ja želim to nekako sačuvati pošto su moji preci već dugi, dugi niz godina pravoslavne vjere i ne želim ja biti ona koja će to prekinuti… Ali poštujem ja sve, bez obzira na vjeru.

– Kako ti je tu bilo kad si došla, jesi doživjela neki kulturološki šok, recimo kada si došla tu na misu koja je drugačija?

Jesam, da, u početku, pošto su moji roditelji dosta tradicionalni u tom smislu. Recimo, nisam nikad u životu vidjela nešto kao na Duhovno-duhovitim večerima. U Ukrajini tog čak i nema. To je meni bio šok!

Ali mise u crkvi, to mi je sve dosta slično našoj pravoslavnoj službi (mi to tako zovemo). Sve – pričest, ispovijed, Biblija, samo je malo drugačija liturgija.

– Sada si u Zagrebu, gdje ima dosta vjerskog sadržaja za mlade. Kako je to u Ukrajini općenito?

U Ukrajini prevladava pravoslavna vjera, a ona se baš drži tradicije. Tamo se ne uvodi ništa novo, nego se baš drži kako je bilo. Onako kako je bilo prije sto godina je isto i sada, nema promjene.

Imamo mi i nešto malo katolika – baš u mom gradu ima jedna katolička crkva, rimokatolička. Znam da tamo ima nekog sadržaja za mlade, ima volontiranja, znam sigurno da imaju i Crveni križ i dosta su tijekom rata krenuli pomagati i organizirati akcije.

A dosta aktivna za mlade je i protestantska crkva. Znam da, što se tiče mladih, najviše njih ide u protestantsku crkvu.

– Ima li pravoslavna Crkva neke udruge, neko mjesto gdje se može volontirati ili nešto poput Caritasa?

Hm, sigurno ima nekakve udruge koje novčano pomažu nekim siromašnim ljudima ili bolesnima, ali nema nešto službeno poput Caritasa. Mislim da to svaka crkva onda posebno daje nekakve novce.

– A sada općenito govoreći, sigurno si doživjela nešto što bi se moglo nazvati kulturološkim šokom kada si došla u Hrvatsku. Što ti je recimo bilo najneobičnije kad si došla u Hrvatsku? Na što si se trebala baš naviknuti?

Mene je jako iznenadilo u pozitivnom smislu što ste vi, ako gledamo općenito u svijetu, mala država. Hrvatska je dosta mala – ima četiri milijuna…

– Malo manje, 3,8 milijuna…

… evo, 3,8 milijuna stanovnika, ali vi imate toliko nekih različitih dijalekata i običaja, u svakom dijelu Hrvatske postoje neki posebni običaji i to mi je jako lijepo. Živa ste država, nisu svi isti.

– Planiraš li ostati u Hrvatskoj nakon što završi fakultet?

(uzdah) Iskreno, ako me pitaš što ja baš želim – ne bih. I ne zbog toga jer mi se tu ne sviđa, nego jer želim ipak živjeti u svojoj zemlji. Koliko to bude moguće, naravno, ali baš bih se htjela vratiti u Ukrajinu.

Tamo je moja obitelj, tamo sam odrastala, tamo su moji korijeni i želim također razvijati svoju državu. Sad sam tu, studiram i jako sam zahvalna što imam tu mogućnost studirati ovdje u miru, a ne po podrumima kako moji vršnjaci u Ukrajini sada studiraju. To je za mene dar. Ali ipak bih se htjela vratiti kući.