Svjedokinja Istine

Hvaljen Isus i Marija, dragi moji prijatelji u Kristu. Dugo sam razmišljala koji naslov dati svome životnome svjedočanstvu. Možda i nisam odabrala najbolji, ali znam da uistinu jesam svjedok Istine. Moja priča ide ovako…

Rodila sam se 1991., u ratno vrijeme. Moji roditelji nisu vjenčani u crkvi jer mi je otac muslimanske vjere. U najgore doba rata neko vrijeme sam proboravila u Zagrebu sa svojom majkom kod njene prijateljice iz djetinjstva koja je svojim životom jako posvećena Isusu, u toj mjeri da slobodno mogu reći da je desna ruka Kaptola, a hostije koje primate nedjeljom i blagdanom na misi radi upravo ona. Ponudila se da mi bude kuma i da me pokrste, ali majka nije htjela bez prisutnosti oca. Htjeli su pričekati. Rat je završio, oni su čekali. Krenula sam u školu, upisali su me na vjeronauk, ali u to vrijeme gledalo se tko je koje vjere i nacionalnosti. Vršnjaci su me gledali čudno, nisam znala ništa o vjeri, o Bibliji, ni o čemu, samo sam znala da je Netko sve stvorio i odlučio da ja budem. Bila sam jako povučena i mirna, a tuđa mišljenja koja su se nametala često sam prihvaćala kao svoja. Splet okolnosti doveo je do toga da sam se u drugom razredu ispisala iz vjeronauka zato što mi se doslovce događao progon jer nisam pripadala tamo gdje i svi; znala sam da jesam i da postojim, ali nisam znala od koga potječem osim od svojih roditelja. Zanimljiva je stvar bila da sam u svojim dnevnicima našla bilješke kako se molim Bogu. Točno znam što sam govorila. Osim onih par molitava koje sam znala, često sam dizala glavu u visinu i govorila da mi je žao što ne znam Tko je gore i Tko me sluša i ne znam što je Istina, ali da se nadam da ću je otkriti jer sam tek dijete s radoznalim pitanjima o tome odakle je sve poteklo i nastalo. Imala sam jedan zaključak: “Crkva kao zajednica za mene ne postoji, ne pripadam tamo, ali ipak Nekome gore pripadam, ali još ne znam kome.“

Sve to trajalo je do mog sedmog razreda kada sam kao i uvijek bila u skupini učenika koji ne pohađaju sat vjeronauka te su imali slobodno vrijeme. Moj razred tada je posjećivala časna sestra koju nisu baš simpatizirali. Sretali smo se na hodnicima i pozdravljala sam je s uobičajenim pozdravom: “Hvaljen Isus i Marija!“ i uvijek mi je rado i s osmijehom odvraćala. Pozdrav sam naučila od mojih susjeda časnih sestara milosrdnica koje djeluju u bolnici i bila sam s njima u dobrim susjedskim odnosima. No, da se vratim. Časna sestra upitala je moje kolege iz razreda tko sam ja i kako je to pozdravljam a ne idem na vjeronauk, jer ostali iz skupine to nisu činili, pa su joj objasnili ukratko o čemu se radi, a ona me preko njih pozvala da im se pridružim na jednom satu vjeronauka. Rado sam pristala, ali s malim strahom. Sjećam se da je tema bila prijateljstvo s Isusom i da je naglasila da onoliko koliko volimo i poznajemo svoje prijatelje da jednako tako moramo činiti i s Isusom jer nam je ipak pokazao veliku ljubav predajom i mukom na križu. Meni se to jako svidjelo pa sam odlučila doći i drugi put. Pozvala me u školsku knjižnicu na razgovor. Objasnila sam joj problem i razloge ispisa, a nakon svega je imala komentar: “Vidim da imaš volje i potencijala pa te pitam želiš li ući u zajednicu Crkve?“. Znam da sam joj odlučno rekla jedno veliko “DA!“ Odgovorila je da će tako i biti i da će razgovarati o svemu s novim župnikom koji je upravo stigao.

Imala sam jedan veliki teret na leđima jer nisam znala kako će reagirati moji roditelji na sve to. Možda će mama reći da je u redu, ali tata? Ništa, došla sam kući s pričom što mi se dogodilo i tata me upitao je li to ono što uistinu želim. Više no išta htjela sam pripadati tamo gdje i moji vršnjaci i za godinu dana primiti sakrament sv. Potvrde. Znam da me mama upozorila da ne naglim s odlukama jer nisam upoznata s onim što ću primiti i da si ostavim vremena da to upoznam.

Kroz tjedan dana časna sestra mi je poručila da župnik u tome ne vidi problem i da slobodno mogu od osmog razreda pohađati satove vjeronauka i primiti sakramente. E sad, kolege iz razreda su me nagovorili da odem s njima na misu. Ja u crkvi nisam bila ne pamtim od kada, uglavnom su godine u pitanju. Rekla sam im da me ne čekaju dugo na ulici jer nisam sigurna da ću ići. Tu noć sanjala sam anđele koji su me uzeli među oblake i doveli nekoj teti koja mi je rekla: „Dobrodošla!“ Kasnije sam saznala da je ta teta bila Djevica Marija. Odlučila sam otići na misu, ali sam ostala na vratima jer sam imala osjećaj da ne pripadam tamo. Sjećam se vitraja kako su svijetlili; boje su se susretale po sredini crkve i prožimale jednu dugu i kasnije sam saznala da je duga znak saveza s Bogom. Evanđelje i čitanja bili su kao spremni za mene. Naglasak je bio na tome da nas Bog uvijek prima natrag ma koliko bili uprljani grijehom. Zapamtila sam citat: “Pokucaj i otvorit će ti se!“ Zbilja sam odlučila pokucati na ta vrata i otvorio mi se predivan dom i pokazala mi se najveća ljubav.

U osmom razredu vjeronauk nam je predavao kapelan. Opet sam bila izuzetak jer nisam na vrijeme naručila knjigu. Kapelan je išao u Zagreb po moju knjigu i na tome mu hvala. Sjećam se da sam je iste noći pročitala od korice do korice.

S još dva vršnjaka išla sam na pripremu za krštenje. Župnik nam je objašnjavao temelj katoličke vjere i važnost sakramenta krštenja. Za krsnu kumu odabrala sam upravo onu osobu koja to zaslužuje biti, onu s početka priče, vrijedne ruke koje s ljubavlju rade hostije. Čekala sam taj trenutak i dogodila se tragedija u obitelji. Poginuo mi je ujak. Oblak tuge i žalosti nadvio se nad obitelj i nisam mogla reći roditeljima da to sada trebam i želim. Čekala sam da se cijela stvar malo smiri, tako sam čekala još pet mjeseci sve do tog velikog dana. Bio je to 21.5.2006., dan kada sam postala dijete Boga živoga. Za župni glasnik „ZOV“ napisala sam odmah svoje utiske pod naslovom “Krist je ušao u moj život kapima svete vode!“ Naglašavam da me voda oprala od grijeha i to vidljivim znakom nevidljive Božje milosti. Primila sam i Euharistiju, sjedinila sam se sa Živim Isusom. Veselili su se moji roditelji sa mnom, moja obitelj, moji prijatelji koji su mi odmah pohitali u zagrljaj i znala sam da sada imam mjesto pripadnosti i da sam od Boga, da od Njega postojim i da se definiram kao plod roditeljske ljubavi, ali s košticom Boga. Župnik je bio presretan i poklonio mi je križ, dosta velik i upadljiv, koji i sada šest godina poslije rado nosim oko vrata. Budući da nemam ime neke svetice, osobno sam si odabrala zaštitnika sv. Stjepana, prvomučenika, tako da mu se utječem s ostalim svecima kojima se rado molim. Na svečanoj misi pjevao je zbor mladih, a otada je i krenulo moje prijateljstvo s njima, tako da su mi moje dvije najbolje prijateljice pjevale na dan mog ulaska u zajednicu Crkve. Danas su mi dva najveća oslonca i radost.

Dva tjedna poslije krštenja primila sam sv. Potvrdu i znam da sam onda znala i bila uvjerena da sam odabrana i da dolazi moje vrijeme. Tako je i bilo. Zavoljela sam Crkvu kao zajednicu, uključila sam se u križare. Adolescencija je težak period, ali ipak meni je bio najljepši jer uz kućni odgoj odgajala me i Crkva te sam znala da sam voljena i znala sam gdje pripadam. Moja prva duhovna obnova bila je u prvom razredu srednje škole u samostanu u Lovranu. Tamo sam upoznala društvo animatora te sam se pribilježila kao mogući polaznik. Aktivirala sam se u Saboru katoličke mladeži Gospićko-senjske biskupije. Sve svoje utiske stavljala sam na papir i objavljivala u listu mladih „Osvit“. U proljeće 2007. krenula sam u školu animatora, ali je nisam imala namjeru završiti jer nisam bila tip koji će voditi neku grupu. Upravo mi je ta škola otvorila puteve tako da sam počela javno svjedočiti vjeru i tako sam se na ljeto specijalizirala za župnog animatora. Krenuli su broji susreti: ljetni kamp Modrave, biskupijski susret na Udbini, sabori mladeži, nacionalni susreti u Varaždinu, Livnu i Zadru. Na jesen 2007. položila sam zakletvu križara i dala obećanje vjernosti Bogu i Katoličkoj crkvi. Dobila sam prvu grupu krizmanika da ih pripremim za primanje sakramenta sv. Potvrde. Obožavala sam to raditi, a volim i sada. U Saboru mladih počela sam se isticati tako da sam 2007. došla na mjesto predsjednice ogulinskog dekanata i time predstavljam svoju ekipu u Biskupiji. S predsjedništvom sam putovala u Sarajevo i u Egipatskom domu sam osjećala posebnu povezanost s nezbrinutom djecom, pa ako se u skoroj budućnosti pokaže prilika za misiju, mislim da ću se javiti od tamo.

Želiš još ovakvih svjedočanstava? Pridruži nam se:

2010. je godina u kojoj je organizirano jubilarno 10. hodočašće naše biskupije u Rim. Išlo nas je 400, a samo je dvoje dobilo priliku otići na osobni susret s papom Benediktom XVI. Tako sam od 400 hodočasnika izabrana da Petrovom nasljedniku poljubim ruku i dobijem blagoslov. Taj trenutak ne mogu opisati riječima, već ću poslati sliku koja će opisati svu moju sreću nakon riječi Svetog Oca upućenih meni: “Hvala ti što slijediš i svjedočiš Isusa, nastavi tako.“ Upoznala sam i Stanislawa Dziwisza, osobu blisku blaženom Ivanu Pavlu II. te sam dobila i njegov blagoslov. Od 30.000 ljudi na audijenciji, bila sam izabrana između 20 ljudi koji dobiju tu čast, a prije nekoliko godina nisam znala ni od koga potječem. To je velika milost i ponosno nosim taj blagoslov i čuvam ga. Dvije godine kasnije, baš na taj dan 10. veljače, organizirala sam humanitarni koncert za pomoć mladoj djevojci u kolicima kao znak zahvale za dobivenu milost.

Nikad nisam mislila da ću javno čitati, govoriti i evangelizirati jer nisam taj tip osobe. Došlo je do toga da sam u školi znala stati na klupu i govoriti. Nemoguće, zar ne? I nije baš jer Bogu ništa nije nemoguće.

Danas, u svojoj 21. godini, opet nisam prihvaćena jer vjerujem i nastojim živjeti po zakonima Crkve, ali s malom razlikom, ja sam sretna. Tko je mogao i pomisliti da će se tako nešto dogoditi.

Uvijek sam htjela imati starijeg brata kao uzora i podršku jer imam samo mlađu sestru. Sada imam trojicu braće koji me nazivaju sestrom i eto ponosna sam sestra benediktinca, dominikanca i svećenika. Imam dvije najbolje prijateljice koje su mi uvijek bile uzor i stijena na koju sam se mogla osloniti i graditi svoju Crkvu prijateljstva. Roditelji su mi sretni jer sam ja sretna, a moja obitelj s druge strane (tatine) prihvaća me baš takvu. Imam prijatelja i poznanika po čitavoj domovini jer to je moguće samo kad nas Krist okupi na istom mjestu i u isto vrijeme.

Poručujem vam da molite, puno je svetaca kojima se možemo utjecati, a kad mislite da je to nemoguće, pozovite se na moju priču. I ja sam padala, ali sam uvijek znala da će me izvući ljubav prema Kristu jer vjerujem da mi nije dao patnju ako za to nema razloga jer svaka patnja ima smisla. Iako je podosta napisano, to nije sve, o tome se da napisati knjiga i snimiti sapunica bez dosadnih scena. Ustrajte i oslonite se na Krista, ta vas ljubav nikada ne napušta.

Pozdrav i blagoslov u Kristu,

Dijana Beganović

ZAHVALA POTICAJNIM OSOBAMA: župnik T. Rogić, kapelani: P. Šporčić, M. Miličević, D. Rupčić, S. Smiljanić, prof. A. Stipetić, časne sestre: Miranda, Marijana, Ljubomira i Miranda. Prijateljima i braći: Vesna, Andreja, Krunoslav, Ivan, mojim roditeljima i kumama.

Bitno.net