'ŠTO NIJE U REDU, VELEČASNI?'
Svjedočanstvo svećenika koji se osjećao beskorisno
Svjedočanstvo vlč. Pierrea Amara koji zbog bolesti nije mogao vršiti svoje svećeničke dužnosti...
Krajem rujna dogodio se jedan prizor koji moram ispričati. Dobro se sjećam datuma, bio je to vikend tijekom kojega se odvijao Ryder Cup 2018, prvenstvo u golfu na kojemu se natječe dvanaest najboljih američkih igrača protiv dvanaest najboljih europskih. Šesti vikend zaredom provodim u bolnici i postaje mi neizdrživo. Kako tjelesno tako i duhovno. Vikend je u župama posebno vrijeme. Tijekom tih intenzivnih 48 sati u potpunosti se predajemo Gospodinu. Vjeronaučni susreti za mlade, zaručnički tečajevi, susreti s ministrantima i skautima… Osim toga, i gusti raspored misnih slavlja. Ponekad se dogodi da samo u jednu subotu proživimo ono što drugi prožive tijekom cijeloga života — ujutro krštenje, popodne vjenčanje i navečer bolesničko pomazanje. Iako ta užurbanost pomalo iscrpljuje, vikendi u župi lijepo su razdoblje u kojemu se susrećemo s raznolikim ljudima, na raznolikim mjestima i u raznolikim događajima. Svećenik tada živi svoje predanje, posvećuje se ljudima, proživljava radost darivanja samoga sebe drugima, a to je sama bit svećeništva. Toga vikenda 29. i 30. rujna trebao sam biti u Marseilleu kako bih vjenčao Timothéa i Marie. Cijele smo godine imali susrete na kojima su se pripremali za taj veliki dan i najmanje pedeset godina braka koje će uslijediti. Bolest je odlučila drukčije. I dok je u Marseilleu svadbeno slavlje na vrhuncu, ja potišteno gledam kako Tiger Woods pokušava postići birdie. Osjećam se potpuno beskorisno, svećenik koji ne služi ničemu i nikome. Da stvar bude gora, gledam golf, a taj sport, doduše neopravdano, povezujem sa starošću. Netko kuca, ulazi sestra da provjeri sve cjevčice na koje sam spojen. Jedva je pozdravljam, a ona se čudi.
„Kako ste, gospodine Amar?”
Briznem u plač.
„Što nije u redu?”
Teško joj odgovaram, između jecaja, isprekidanoga disanja:
„Ha, eto, imam četrdeset pet godina, svećenik sam, subota je, a sutra nedjelja… Trebao sam biti u Marseilleu radi jednoga vjenčanja. A sad ovdje gledam golf na TV-u. To uopće nije moj život!”
Diskretno provjerivši vrećicu za hranjenje, kaže mi:
„Slušajte, ja nisam vjernica, ali, ako sam dobro shvatila, osjećate se beskorisno, je li tako?”
Nema potrebe da joj išta odgovaram jer je sve shvatila. Nastavlja:
„Mogu li sjesti kraj vas?”
Pristajem kimanjem i čujem novo pitanje:
„Smijem li vas primiti za ruku?”
I tako, držeći se za ruke, petnaestak minuta zajedno gledamo golf. Sklapaju mi se oči. Disanje se smiruje, a tuga smanjuje. Lijek je toliko jednostavan! Osjećam se bolje jer si je jedna vjerojatno, odnosno zasigurno, prezaposlena medicinska sestra upravo uzela vremena da me jednostavno u tišini primi za ruku. Ništa posebno, a opet golema gesta. Dugo ću pamtiti taj događaj. Ponekad kada smo suočeni s patnjom, kako tjelesnom tako i duhovnom, nema ništa drugo što možemo učiniti osim šutjeti i onoga koji pati primiti za ruku.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Pierrea Amara “Izvan funkcije – Potresna ispovijest o suočavanju s tumorom, patnjom i vlastitom krhkošću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.