Krajem rujna dogodio se jedan prizor koji moram ispričati. Dobro se sjećam datuma, bio je to vikend tijekom kojega se odvijao Ryder Cup 2018, prvenstvo u golfu na kojemu se natječe dvanaest najboljih američkih igrača protiv dvanaest najboljih europskih. Šesti vikend zaredom provodim u bolnici i postaje mi neizdrživo. Kako tjelesno tako i duhovno. Vikend je u župama posebno vrijeme. Tijekom tih intenzivnih 48 sati u potpunosti se predajemo Gospodinu. Vjeronaučni susreti za mlade, zaručnički tečajevi, susreti s ministrantima i skautima… Osim toga, i gusti raspored misnih slavlja. Ponekad se dogodi da samo u jednu subotu proživimo ono što drugi prožive tijekom cijeloga života — ujutro krštenje, popodne vjenčanje i navečer bolesničko pomazanje. Iako ta užurbanost pomalo iscrpljuje, vikendi u župi lijepo su razdoblje u kojemu se susrećemo s raznolikim ljudima, na raznolikim mjestima i u raznolikim događajima. Svećenik tada živi svoje predanje, posvećuje se ljudima, proživljava radost darivanja samoga sebe drugima, a to je sama bit svećeništva. Toga vikenda 29. i 30. rujna trebao sam biti u Marseilleu kako bih vjenčao Timothéa i Marie. Cijele smo godine imali susrete na kojima su se pripremali za taj veliki dan i najmanje pedeset godina braka koje će uslijediti. Bolest je odlučila drukčije. I dok je u Marseilleu svadbeno slavlje na vrhuncu, ja potišteno gledam kako Tiger Woods pokušava postići birdie. Osjećam se potpuno beskorisno, svećenik koji ne služi ničemu i nikome. Da stvar bude gora, gledam golf, a taj sport, doduše neopravdano, povezujem sa starošću. Netko kuca, ulazi sestra da provjeri sve cjevčice na koje sam spojen. Jedva je pozdravljam, a ona se čudi.

„Kako ste, gospodine Amar?”

Briznem u plač.

„Što nije u redu?”

Teško joj odgovaram, između jecaja, isprekidanoga disanja:

„Ha, eto, imam četrdeset pet godina, svećenik sam, subota je, a sutra nedjelja… Trebao sam biti u Marseilleu radi jednoga vjenčanja. A sad ovdje gledam golf na TV-u. To uopće nije moj život!”

Diskretno provjerivši vrećicu za hranjenje, kaže mi:

„Slušajte, ja nisam vjernica, ali, ako sam dobro shvatila, osjećate se beskorisno, je li tako?”

Nema potrebe da joj išta odgovaram jer je sve shvatila. Nastavlja:

„Mogu li sjesti kraj vas?”

Pristajem kimanjem i čujem novo pitanje:

„Smijem li vas primiti za ruku?”

I tako, držeći se za ruke, petnaestak minuta zajedno gledamo golf. Sklapaju mi se oči. Disanje se smiruje, a tuga smanjuje. Lijek je toliko jednostavan! Osjećam se bolje jer si je jedna vjerojatno, odnosno zasigurno, prezaposlena medicinska sestra upravo uzela vremena da me jednostavno u tišini primi za ruku. Ništa posebno, a opet golema gesta. Dugo ću pamtiti taj događaj. Ponekad kada smo suočeni s patnjom, kako tjelesnom tako i duhovnom, nema ništa drugo što možemo učiniti osim šutjeti i onoga koji pati primiti za ruku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Pierrea Amara “Izvan funkcije – Potresna ispovijest o suočavanju s tumorom, patnjom i vlastitom krhkošću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.