Slavni kapucin kardinal Massaia, apostol Etiopije (Abesinije), još je u dubokoj starosti bez poteškoća čitao bez naočala. Tome su se mnogu čudili, jer je Kardinal u životu morao mnogo toga pretrpjeti. Netko je svoje čuđenje glasno izrazio. Časni starac prijazno ga je pogledao i rekao mu: “Kad vam ispripovjedim kako je do toga došlo, još ćete se više čuditi.” Svi su postali znatiželjni. Kardinal se zamisli i počne pripovijedati: “Bilo je to godine 1867. Tada sam zadnji put išao u mjesto Scioi. Moje su oči već toliko oslabile da sam jedva čitao. Vidio sam da će s godinama biti gore. Opskrbio sam se naočalama, da ih upotrebljavam prema potrebi. Nije ih bilo previše. Nakon nekoliko godina vid mi je bio toliko oslabio da sam morao uzeti najjača stakla. Već su i ta postala preslaba. Bio sam već dotle došao da za koji mjesec ne bih više mogao čitati. O nesreće! Kako mi je bilo loše! Kome da se uteknem? Gospodinu Bogu. Tada jednog jutra uzmem svoje naočale i položim ih pred sliku svetog Josipa. Padnem na koljena. Stanem moliti i jaukati! Molio sam živom vjerom. Kad je zatajila čovječja pomoć čvrsto sam se uzdao u pomoć Božju i u zagovor svetog Josipa. I gle čuda! Vid mi se popravio. Ozdravio sam. Od tada ne trebam nikakvih naočala…”

Gornji tekst izvadak je iz knjige Alojzija Burje “U potrebi svakoj idite k Josipu” u izdanju Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.