ZAPISI RIMSKOG EGZORCISTA

O. Gabriel Amorth o egzorcizmu nad opsjednutom redovnicom: Pitao sam se kako može đavao ući u Bogu posvećenu osobu?

„Oče, osjećam se loše. Kada uđem u crkvu, vrti mi se u glavi i neka neobjašnjiva snaga u meni kaže: ‘Bježi! Odlazi!’ Kako bih se osjetila bolje, moram izići. Odlazim u svoju sobu, jedino mjesto u kojemu dolazim k sebi”

Foto: Flickr.com/US Papal Visit

Sestra Gisella (ime je namjerno izmišljeno) bila je vrlo pobožna redovnica. Svi su je cijenili u njezinoj redovničkoj zajednici. Mnogo je molila. Nikada nije propuštala svoje dužnosti. Što se tiče revnosti, nedvojbeno je bila među prvima u svojoj zajednici. Pa ipak se iz dana u dan sve čudnije ponašala. Kada bi ušla u crkvu, osjećala se loše. Nije imala zraka pa je morala izići i otići u svoju sobu. Jednoga dana nije više bila kadra sudjelovati ni na jednoj molitvi. Njezini su joj poglavari namjeravali dati koji tjedan odmora. Mislili su da je „samo umorna”. „Možda joj je jednostavno potrebno da samo fizički ojača.”

Dani su prolazili, a njezino se stanje nije poboljšavalo. Naprotiv. Smetalo joj je sve ono što je podsjećalo na sakralno. Kad bi vidjela svećenika, morala bi pobjeći da ne bi počela vikati, urlikati i da ga ne bi napala. Isto se događalo kada bi susrela svoje susestre. Stanje je postalo nepodnošljivo. Tako su jednoga dana odlučile nazvati me. Upitale su me mogu li primiti tu sestru.

Pristao sam. Kada su se otvorila vrata moje sobe, preda mnom su stajale tri redovnice. Opsjednuta je bila u sredini. Gracilna, mršava, anđeoskog izgleda. Ponudio sam svim trima da sjednu i upitao ih da mi objasne kakve smetnje ima sestra Gisella. Ona je uzela riječ.

Tekst nastavlja ispod oglasa

„Oče, osjećam se loše. Kada uđem u crkvu, vrti mi se u glavi i neka neobjašnjiva snaga u meni kaže: ‘Bježi! Odlazi!’ Kako bih se osjetila bolje, moram izići. Odlazim u svoju sobu, jedino mjesto u kojemu dolazim k sebi. U njoj sam poskidala križeve, slike Majke Božje i ostale svete slike. Maknula sam i knjige o Isusu i svecima. Ne znam zašto, ali njihova me prisutnost uznemiruje. Bojim se. Kada vidim nekog svećenika, osjećam kako me spopada snažan bijes. I sada, dok ste Vi preda mnom, osjećam to isto…”

Shvatio sam da je potrebno provesti egzorcizam. Brzo sam stavio na sebe štolu, otvorio Obrednik i počeo moliti. Bilo je dovoljno nekoliko trenutaka da egzorcizam izazove žestok učinak. Dvije sestre koje su dopratile sestru Gisellu uzmaknule su nekoliko koraka. Doimale su se nepripremljeno. Nikada nisu vidjele svoju susestru u takvom stanju pa nisu znale što učiniti.

Sestra Gisella postala je kao zmija. Puzala je na laktovima i koljenima neljudski okretno. Puzala je po cijeloj sobi. Prošla je ispod noga svojih susestara, ispod pisaćeg stroja i stolaca. Uvlačila se pod krevet i izvlačila glavu van čas na jednu čas na drugu stranu. Bila je vrlo uznemirena. Nije se zaustavljala. Jedino se nije usuđivala približiti mojoj svećeničkoj reverendi. Gmizala je velikom brzinom, posvuda, ali mene nije dotaknula. Nastavio sam egzorcizam, ali sam ubrzo shvatio da trebam prekinuti. Usta sestre Giselle bila su puna sline. Kesila je zube kao mačka kada namjerava ubiti plijen. Izvlačila je jezik kao zmija kada hoće izbaciti otrov. I, doista, povraćala je čavle, vijke, škare, željezne predmete raznih veličina. Bljuvala je i opet puzala.

Čim sam završio egzorcizam, došla je k sebi. Digla se i upitala:

„Što se dogodilo?”

„Gmižeš kao zmija”, rekao sam joj.

„Ja?”

„Ti.”

„Nisam to opazila.”

„Nisi ni mogla. Nisi bila prisebna. Neka snaga koja nije tvoja nagnala te na to. Neka sila koju po svaku cijenu moraš pokušati istjerati iz sebe. Dođi k meni barem jednom tjedno. To je jedina mogućnost koju imaš da riješiš to svoje mučno stanje.”

Sestre koje su došle s njom pogledavale su se i nisu znale što reći. Uhvatile su je ispod ruke i izišle.

Kada sam ostao sam, upitao sam se: „Kako je moguće da je đavao ušao u Bogu posvećenu osobu?” Sjetio sam se pouka oca Candida – beskorisno je pitati se koji je razlog. Zlo postoji. To je činjenica. Protiv njega se treba boriti. Ne ga objašnjavati.

Sastanak je ugovoren za sljedeći tjedan prije podne, u radni dan. Točno u određeno vrijeme čuo sam korake pred vratima. Bile su to one tri redovnice. Sestra Gisella izgledala je kao da se postarala za nekoliko godina. Nisam je prepoznao. Shvatio sam da je imala tjedan teške borbe. Vidjelo se da ju je Đavao prilično udarao. Gledala me poprijeko. Pomislio sam da ju je Đavao, shvativši njezinu nakanu da se podvrgne egzorcizmima, odlučio uznemiriti. Ali ništa nisam pitao. Zlobna sila u njoj već je shvatila s kime sada ima posla. Morao sam odmah započeti.

„Ne ubrajaj, Gospodine, krivnje naše ni krivnje naših roditelja. Nemoj nas kazniti zbog naših grijeha. Oče naš… I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga.”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Zmija je počela luđački puzati po cijeloj sobi.

„Tko si?” upitao sam.

Zmija nije prestajala puzati. Siktala je, ali nije odgovarala.

„U ime Isusa Krista, reci mi tko si!”

Laktovi i koljena redovnice snažno su pritiskali pod. Činilo se kao da je ništa ne može zaustaviti. Izgledala je kao otrovan pauk koji ide malim ali vrlo brzim koracima. Samo bi se povremeno zaustavila i njihala glavom sad nadesno sad nalijevo. Zatim bi ponovno luđački gmizala.

„Tebi govorim!“ povikao sam.

Napokon je zvuk moga glasa izazvao reakciju. Sestra je iznenada prestala puzati. Zaustavila se. Okrenula je glavu prema meni, a tijelo joj je bilo potpuno nepomično. Jednim se skokom bacila na mene. Spremno sam joj pokazao raspelo koje sam držao u ruci. Bila je to providnosna kretnja. Bacila se licem na raspelo, a onda je uzmaknula kao da ju je stresla struja. Stajala je zbunjeno nekoliko trenutaka. Njezino je ciktanje postalo hrapavo i pretvorilo se u dugo prenemaganje koje je trajalo nekoliko minuta, bez predaha. Zatim je puzala, malo manje okretno negoli prije. Više se nije usuđivala pogledati me.

Na mahove sam čuo gotovo kao da uzdiše. Nisam dopustio da me to gane.

„Tko si ti koji se usuđuješ biti u tijelu ove Božje kćeri? Govori! Reci mi tko si!”

Zmija je ponovno zadobila snagu i opet počela vijugavo puzati po cijeloj sobi. Redovnice koje su je dopratile povukle su se sve do zida. Bile su prestrašene. Rekao sam im da mole Krunicu i da ništa drugo ne učine. Poslušali su me.

„Zlikovče koji se usuđuješ mučiti ovu Božju kćer! Zar ne znaš da te Isus Krist zauvijek pobijedio? Uzalud se pokušavaš oduprijeti. Odlazi, vrati se u svoj pakao i ne vraćaj se više nikada!”

Nisam dobio nikakva odgovora. A neću ga dobiti ni sljedećih tjedana. Taj je đavao bio vrlo tvrd orah. Uostalom, uvijek je to tako. Kada đavao zaposjedne posvećenu osobu, skupo se osvećuje. Nije mu lako zaposjesti svećenika ili redovnicu. Zato, kada uspije u svome naumu, čini sve moguće da ne ode. U ovome slučaju njegova je taktika bila jednostavna. Nije govorio. Nije mi htio reći svoje ime. Vidjelo se da postoji, ali je šutio. Bila je to njegova neotesanost, ali i djelomice učinkovit pokušaj da se sakrije.

Bilo je i drugih pokušaja. Nastojao me zastrašiti time što je sestru Gisellu tjerao da povraća predmete raznih vrsta i veličina. Za nekoliko trenutaka na vrhu jezika sestre Giselle našli su se škare, čavli i komadi stakla. Ispljuvala ih je po podu, do mojih noga. Prikupio sam ih i stavio na stranu u kutiju i još ih čuvam u škrinji u svojoj sobi. Ne predstavljaju mi nikakvu vrijednost. Bio je to samo glup način kojim me je đavao pokušao zastrašiti, ali bez uspjeha.

Poslije dva mjeseca egzorcizama čekao sam te tri redovnice već gotovo stoti put u zakazano vrijeme. Ali nijedna nije došla, jedna me nazvala, rekla da je ona poglavarica Reda kojemu pripada sestra Gisella i dodala:

„Dragi oče Amorth, zahvaljujemo na svemu što ste učinili za sestru Gisellu, ali mislimo da je svrsishodno prekinuti s egzorcizmima.”

„Zašto?” upitao sam.

Nije mi odgovorila. Samo je rekla:

„Tako smo odlučili. To je odluka Zajednice. Hvala na svemu. Doviđenja.”

Od toga dana nisam čuo ništa o sestri Giselli. Kako je završila? Je li oslobođena? Ili je još u đavolskim rukama? Zašto su njezini poglavari odlučili prekinuti s egzorcizmima? Teško je odgovoriti. No, to se često događa. Često se svećenici i redovnice, kada đavao uđe u njih, ne uspijevaju osloboditi zato što njihovi poglavari ne dopuštaju da se do kraja provedu egzorcizmi. Vjerojatno, kada egzorcizmi započnu, đavolski bijes postaje očevidniji i u vrijeme kada je opsjednuti u samostanu. Često egzorcizmi pokrenu đavla pa se poglavari prestraše i zato radije prekidaju s egzorcizmima. Nasreću, to se ne događa uvijek. Ali se često događa i to je velika šteta za one redovnike i redovnice koji su opsjednuti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji egzorcist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 16. svibnja 2018.

Možda vam se svidi