„Sve je počelo kada mi je bratić Luka poklonio jedno svoje poslijepodne. Nekoliko sati smo sjedili u kavani kod zagrebačkog Črnomerca. Iznosio sam mu svoje muke i nevolje, govorio mu sve svoje strahove i tjeskobe. Priznao sam mu da sam debelo zažalio što sam se prijavio na Vojnu akademiju Jugoslavenske narodne armije (JNA) i sada ne znam kako se iz toga izvući“, započinje svoju životnu priču pater Vinko Maslać, superior isusovačke zajednice u Dubrovniku. Njegov bratić je cijelo vrijeme šutio. Očito je shvatio da je 22-godišnji Vinko doživio erupciju osjećaja te da je napokon odlučio progovoriti o svemu što ga muči. Kada je Vinko napokon završio, Luka je kratko zaključio: „Ne brini se. Za sve ima rješenja“. Bio je to presudan trenutak kada je Vinkov život krenuo u potpuno drugom smjeru.

Zahvala namjesto moljakanja

Pater Vinko Maslać je rođen 27. siječnja 1959. godine na području župe Hrasno, koja se nalazi u Istočnoj Hercegovini. Njegov otac je bio kamenoklesar, ali se bavio i uzgojem stoke i duhana, dok je majka bila domaćica. Rođen je kao osmo dijete, ali je troje male djece preselilo na Nebo. Bila su to teška vremena u kojima su mala djeca često umirala. Jedno dijete u obitelji Maslać je, tako, preminulo u trećoj godini života. Teško se razboljelo, pa ga je njegova majka odvela u lokalni dom zdravlja. Doktor je nakratko pogledao bolesno dijete, pa je majku pitao koliko djece još ima kod kuće. Majka je odgovorila, a liječnik je hladno zaključio: „Aj’ ti kući. Imaš ti dosta djece“. Preostala Maslaćeva djeca su imala skromno, ali i lijepo djetinjstvo. Kada je Vinko napunio pet godina, njegov otac je kupio zemlju u dolini Neretve i ondje započeo raditi obiteljsku kuću. Uskoro im se doselila i stričeva obitelj sa sedmero djece, pa je budući svećenik odrastao u brojnom društvu. „Sjećam se kako je nas troje spavalo u jednom krevetu. Hrane nikada nije nedostajalo, jer smo živjeli na plodnoj zemlji uz Neretvu, ali smo već kao mala djeca, doslovno čim smo prohodali, čuvali ovce te vodili konje i volove na oranje“, prisjeća se.

Obitelj je svoju djecu odgajala u tradicionalnim i katoličkim vrijednostima. Svaki roditelj je imao različit pristup vjerskom odgoju, ali su se, objašnjava nam pater Vinko, u tome predivno nadopunjali. „Otac je bio za redovitost. Svete mise se nisu smjele propuštati, pa smo svake nedjelje hodali desetak kilometara do župne crkve u Hrasnom. S druge strane, mama je prema djeci bila popustljivija.“ Pater Vinko kaže kako se iznenadio kada je kao svećenik svoju majku upitao kakva je bila njezina molitva. Starica mu je odgovorila da „nikada nije moljakala, nego je samo dragoj Gospi zahvaljivala“. U obitelji Maslać se redovito molila krunica. Budući da su živjeli u mješovitom selu, u kojem je bilo i pravoslavaca i muslimana, u kuću bi im često zašao susjed druge vjere. U tom trenutku bi otac, koji je inače bio srdačan domaćin i šaljivdžija, gostu pokazao prema stolcu. Najprije se trebala završiti molitva, a onda je moglo početi druženje.

Vinko je jako rano krenuo u školu, pa je prvi razred proplakao. „Budući da je tata često bio na terenu, a mater je bila na polju ili skupljala drva u šumi, mene nije imao tko čuvati, pa sam ja onako sitan i kržljav s pet godina završio u školskim klupama“, priča. Prije početka drugog razreda obitelj se preselila u dolinu rijeke Neretve, pa je Vinko promijenio školu. U novom mjestu ga je dočekao župnik vlč. Jakov Bagarić, koji je u Vinkovom odgoju odigrao važnu ulogu. „Bez obzira na to što sam od njega dobio puno batina, ostao mi je u uspomeni kao odlučan i krepostan svećenik. Velečasni Jakov je oko nove crkve posadio nove male borove, a mi smo se igrali tako da smo im trgali vrhove. Kada je župnik to primijetio, dobio sam batine, a zatim me tužio ocu, pa sam nagrabusio i od njega“, kaže. Međutim, svećenik je prema djeci uvijek bio pravedan i direktan, pa pater Vinko vjeruje kako ga je njegova pravednost i bistrina, s kojom se susreo u djetinjstvu, možda kasnije usmjerila prema isusovcima.

Slavonske ravnice

Srednju školu je upisao u dalekim Vinkovcima, gdje je živio njegov stariji brat. „Za njegov odlazak od kuće sam ustvari ja bio zaslužan. Naime, moj brat je od mene stariji 18 godina i morao me čuvati kada je mama bila u polju. Prijatelji su ga zbog toga zafrkavali, pa je brat jednoga dana uzeo torbu zobnicu, otišao u Dubrovnik i više se nikada nije vratio kući“, kaže. Neko vrijeme je živio i radio na jugu Hrvatske, a onda mu je ujak pronašao posao u Vinkovcima. Kasnije je zažalio što je tako naprasno pobjegao od kuće, pa bi svaki puta, kada bi dolazio u posjet, molio oca da mu dopusti školovati klinju zbog kojeg je pobjegao od kuće. „Tako sam se jednoga dana, s nepunih 14 godina, našao u Čapljini, gdje su me roditelji pospremili u vlak i poslali u Slavoniju“, prisjeća se. Na kolodvoru su ga roditelji upozorili da pazi kako na bi slučajno zaspao u vlaku i promašio stanicu. Međutim, mladić od uzbuđenja nije niti sklopio oči, pa i danas živo pamti onaj trenutak kada je kod Slavonskog Šamca ugledao slavonsku ravnicu. „Pomislio sam: ‘Što je ovo. Pa gdje ja to dolazim?’ Trebalo je proći nekoliko godina da se naviknem na jednolične slavonske vidike“, kaže. Priznaje kako je majci do njezine smrti nesvjesno zamjerao odlazak na školovanje u Slavoniju. „Tek mi je iza njezine smrti postala jasna muka koju je morala proći što me kao dječaka slala u svijet. Uvijek sam bio njezin mezimac i čuvala me poput bisera, a onda me odjednom morala pustiti od sebe. U zrelim godinama sam joj, dakle, oprostio, ali u mladosti me odvajanje od obitelji dovelo u jedno stanje zatvaranja, odnosno introvertiranost, prvenstveno prema školskim kolegama“, objašnjava.

Mladić se u Vinkovcima uselio u mali dvosobni stan bratove obitelji. Njegov najstariji brat je radio kao građevinski radnik a kasnije vozač. U poslu se pokazao kao savjestan i revan pa je ubrzo dobio poziv za partiju. Posljedica toga je bila da obitelj nije smjela sudjelovati na svetim misama. „Budući da mi je on bio uzor, i ja sam vrlo brzo zaboravio da bi se nedjeljom trebalo ići na svetu misu. Tek sam kasnije, kao bogoslov, doznao da je njegova žena, koja je također radila težak posao u tvornici, svake nedjelje skrivećki odlazila na misu. Nalazila je načine. Naravno da se sakramentalan život manifestirao u njezinom životu, jer je bila do besvijesti strpljiva.“ Bratova supruga je bila boležljiva, ali istovremeno vrlo vrijedna žena, koja se, iako rođena Hercegovka, vrlo brzo prilagodila slavonskim običajima i mladom Vinku kuhala slavonske specijalitete. „Preminula je u Vinkovcima, a dobri Bog je htio da sam ju upravo ja, budući da sam tada već bio svećenik, opremio bolesničkim pomazanjem. To je doista bio dirljiv trenutak“, prisjeća se.

Pater Vinko priznaje kako u prvom razredu srednje škole nije bio uzoran učenik. Trebalo mu je neko vrijeme da se prilagodi novoj sredini i upozna kolege iz razreda. Od druge djece se izdvajao sramežljivošću i sitnim stasom, a i govorio je, kako kaže, grubim hercegovačkim naglaskom. „Oko mene se stvorila nekakva polarizacija. Bilo je učenika koji su me štitili, ali i onih koji su me napadali“, kaže. Prvi dan nastave je zakasnio u školu, pa je sjeo u zadnju klupu, pored nekog Jozića, s kojim se odmah sprijateljio i počeo kartati sedmicu. Međutim, kako je zbog svojeg karaktera stekao mali broj prijatelja, priznaje kako je uskoro počeo učiti jer „nije imao pametnijeg posla“ te redati dobre ocjene. Zanimljivo da se njegova škola u Vinkovcima zvala Školski centar elektrometalske struke Ruđer Bošković, ali je profesorica iz hrvatskog jezika učenicima uporno ponavljala kako je nazvana po „srpskom učenjaku“. Trebalo je proći još mnogo godina, ali i nevjerojatnih događaja, koji će Vinka Maslaća dovesti među isusovce, da bi on napokon doznao da je Ruđer Bošković ustvari bio njegov subrat. Vinka su već u srednjoj školi htjeli učlaniti u partiju, ali ih je odbio. „To se dogodilo spontano. Nisam imao neki konkretan razlog, ali sam se očito sjećao onoga što sam slušao kod kuće: partija nije preporučljiva“, objašnjava.

Vojna akademija JNA

U trećem razredu srednje škole u Vinkovoj školi se pojavila delegacija JNA kako bi perspektivne mladiće regrutirala u vojnu službu. „To je bilo ono doba, nakon Hrvatskog proljeća, kada očito nisu imali dovoljnu zastupljenost Hrvata u vojsci, pa su putovali po Hrvatskoj i vrbovali učenike“, objašnjava. Školu su posjetile dvije vojne osobe: oficir i pitomac. Najprije su održali prezentaciju o potrebama vojne industrije za elektroinženjerima. Zatim su pričali o bazenima, kinodvorani, sportskim igralištima i svemu što odabrane pitomce očekuje na Črnomercu, gdje se nalazila Vojna akademija. Pater Vinko kaže da je na kraju predavanja uslijedila njihova ponuda koja je za siromašne učenike poput njega zvučala silno primamljivo. „Na kraju su rekli ono najbolje: sve je đabana. Ja sam bio svjestan da otac i brat ne mogu financirati moje daljnje školovanje, a oni su mi nudili mogućnost: besplatnu visoku školu. Bio sam toliko oduševljen, da nisam shvatio što sam se ustvari zagrijao“, priznaje. U svemu je imao podršku starijeg brata, koji se tada odmaknuo od vjere, pa mu je čak sugerirao da se o svojim planovima za nastavak školovanja ne hvali ocu. „Brat je znao da bi ta vijest našeg oca, koji je prošao Križni put do Makedonije, mogla ražalostiti“, dodaje.

Pater Vinko kao pitomac JNA

U jednom trenutku se mladi Vinko uplašio da bi na Vojnoj akademiji mogao završiti sam, pa je vrbovao jednog prijatelja da mu se pridruži. Naposljetku su obojica dobila pravo na vojnu stipendiju, koju su primali do kraja srednje škole. „Stipendija je bila korektna pa sam se tada fino razbećario. Sjećam se da sam od prve stipendije majci i sestri kupio privjeske“, kaže. U četvrtom razredu je također otkrio da otac ovog prijatelja, koji se prijavio za vojno lice, ima vlastiti vinski podrum, u koji je Vinko sve češće svraćao na zabavu, pa je s vremenom, kako kaže, prestao biti povučen. Nakon mature je položio prijemni ispit za Vojnu akademiju. Ljeto je proveo bezbrižno, a početkom rujna je uslijedio šok: Vinko je raspoređen u zagrebačku, a njegov prijatelj u beogradsku Vojnu akademiju. Vinkov otac je saznao za planove svoga sina, ali mu to nikada nije spomenuo ili prigovorio. Vinko je znatno kasnije, kada je služio kao vojni kapelan, od hrvatskih sigurnosnih službi doznao da su ga prije upisa na Akademiju sigurnosne službe bivše države sigurno provjerile. To znači da su morali pročešljati njegovu obitelj i rodbinu u Hercegovini. Otac je o svemu šutio i strpljivo čekao. Nikada nije prigovarao. Ponekad bi, kada je mladić dolazio kući na praznike, prošaptao sebi u bradu: „Sve ćeš ti, moj Vinko, jednom baciti i uzeti svoj križ“.

Providonosna bolest i Ljuban Tintor

Susret s velikim i lijepim gradom Zagrebom je predstavljalo nezaboravno iskustvo. Uselio je u tadašnju kasarnu na Črnomercu. „Na akademiji je bilo mladića iz cijele bivše Jugoslavije, a nas Hrvata je zbilja bilo najmanje. Moram priznati da se osjećala nekakva netrpeljivost, a vojnici su se grupirali po nacionalnosti. Moj prvi nadređeni, poručnik Jugoslav Pejčić, uzeo me za zub i stalno me je provocirao. Na jutarnjem postrojavanju me je redovito slao popravljati krevet. Zbog takvih okolnosti sam se ponovno povukao u sebe“, prisjeća se. Na prvoj godini akademije su se ponovno pojavili pritisci da se učlani u partiju, što je Vinko naposljetku i učinio.

Mladi vojnici, odnosno pitomci JNA, dobivali su razne zadaće. Naš sugovornik se prisjeća situacije kada je s još jednim pitomcem poslan u crkvu svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, u kojoj su početkom sedamdesetih počinjali prvi susreti mladih. Pitomcima je objašnjeno da mladi u crkvi „piju, puštaju glazbu, galame i pjevaju“. Dvojica pitomaca su se u civilu ušetali u crkvenu dvoranu gdje ih je dočekala raspjevana mlada družina. Kada su pitomci shvatili da imaju posla s dobro raspoloženim mladim ljudima, vratili su se u kasarnu i podnijeli izvješće. Zapovjednik je zaključio. „U redu, ali treba budno paziti…“

Vinko se na Akademiji pokazao kao dobar student koji se trudio da ispite polaže s najboljim ocjenama. Međutim, na drugoj godini Akademije je iznenada obolio. Jednoga dana su ga našli kako na podu leži u nesvijesti. Takve epizode su se počele ponavljati: jednom bi se onesvijestio na hodniku, drugi put u sobi, zatim u blagovaonici. Naposljetku je završio u vojnoj bolnici, gdje su pretrage pokazale da ovaj mršavi i koštunjavi mladić ima kronični čir. „Vojni liječnik mi je rekao da se moram liječiti, ali i da s ovom dijagnozom više ne mogu biti aktivno vojno lice. Međutim, u cijeloj toj priči se pojavio jedan pošteni pukovnik koji mu je rekao da neću morati vraćati stipendije i novac za školovanje ako na nalazu piše da sam obolio za vrijeme službe u JNA“, kaže. Vinko je završio na vojnoj komisiji koja ga je onesposobila i od njega zatražila da vrati vojnu uniformu. Međutim, kako je JNA tada za potrebe vojne industrije počela primati civile, Vinko je dobio odobrenje da nastavi studirati i živjeti na Črnomercu. U tome mu je, kako kaže, pomogao Karlo Gorinšek, koji se kasnije u Domovinskom ratu stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci te je imenovan generalom i postao zapovjednikom Operativne zone Osijek.

Vinko je na komisiji također doznao kako ima pravo na besplatno liječenje, ali i na stipendiju do završetka studija. „Međutim, jedan pukovnik u pravnoj službi, zvao se Ljuban Tintor, počeo me je zavlačiti i stalno zahtijevati neke nove papire. Na kraju me je samo hladno obavijestio kako je istekao rok za podnošenje zahtjeva i da više nemam nikakva prava.“ Pater Vinko priznaje kako je bio šokiran njegovim ponašanjem, ali kasnije, kada je kao svećenik shvatio da ustvari njemu može biti zahvalan što je napustio JNA. „Prije nekoliko godina mi je palo na pamet da bih ga mogao potražiti i odvesti ga na najskuplju večeru u Esplanadu kako bih mu zahvalio, ali mi to još uvijek nije pošlo za rukom“, kaže.

Vjeronauk u Palmi

Svi ovi događaji na Vojnoj akademiji, odnosno bolest i tinjajuće razočaranje, doveli su Vinka u stanje očaja, pa je počeo preispitivati svoje odluke i promišljati o budućnosti. Tada se dogodilo ono „darovano poslijepodne“, kada ga je bratić Luka strpljivo slušao i ohrabrio ga kako će „sve biti u redu“. Nakon toga je Vinko počeo tražiti strategiju za izlaz iz JNA. „Gospodin mi je tada preko rođaka poslao jednog njihovog prijatelja koji je studirao na ETF-u (današnji Fakultet elektrotehnike i računarstva) koji me je primio za cimera (u Slovenskoj 7!)“, nastavlja naš sugovornik. Vinko je uspio upisati parcijalu treće godine ETF-a, jer su mu priznali određene ispite s Akademije, pa se preselio novom prijatelju i napokon prekinuo sve veze s JNA. „Iskustvo u JNA je bilo pomiješano, uz materijalno blagostanje falilo je humanosti, bliskosti, mnogi nisu izdržali. Moram priznati da sam iz akademije JNA otišao pun gorčine, pogotovo na onog Tintora, pravnika koji me je zaribao“, priznaje.

U vrijeme mladih dana u Zagrebu

Preko cimera je upoznao i drugu dvojicu mladića sa iste godine faksa, koja su inače živjela u domu na Šari, pa je društvo provodilo vrijeme u zajedničkom učenju, kartanju i dugim razgovorima. U prvih godinu dana se uopće nisu dotakli religioznih tema. Onda je uslijedio jedan važan događaj u domu na Šari… Te večeri je društvo kartalo do dugo u noć. Približili su se rani jutarnji sati. „Jedan moj prijatelj, Željko, odjednom se dignuo, rekao da je umoran i da ide na spavanje u svoju sobu. Kada je otišao, prijatelji su mi rekli da ga nekako nagovorim da se vrati i završi partiju“, prisjeća se. Vinko je ušao u sobu i zatekao prijatelja, koji je već bio u pidžami, kako uz malu noćnu lampu čita Novi Zavjet. „Tko je ovdje lud? Pa on je spiritus movens cijele ekipe, duhovit, zgodan, jako duhovit i stalno aktivan, a ja sam ga sada ulovio kako čita Bibliju. Ništa mi nije jasno“, zapitao se. Istoga trenutka je zaboravio na karte, sjeo pokraj Željka i započeo razgovor. Do jutra je saznao da njegov prijatelj redovito odlazi na vjeronauk u Palmu i svake nedjelje sudjeluje na svetoj misi. Upravo se vratio iz Rima, gdje je bio na hodočašću, a uskoro odlazi na hodočašće mladih u Lurd. „Naravno da sam već sljedećeg ponedjeljka bio s njim u Palmi.“

Vinko se vjeronauku za studente, koje je vodio pater Božidar Nagy, priključio u proljeće 1982. godine. Pater Nagy je okupljao veliku grupu obrazovanih i nacionalno osviještenih mladih ljudi, među kojima je bio i pater Luka Rađa. „Naravno da sam krenuo i na svete mise. Sjećam se kako sam gledao moje prijatelje kako se dižu iz klupa i odlaze na svetu pričest, a ja sam znao da ne smijem jer se godinama nisam ispovjedio.“ Prva ispovijed je, kaže, uslijedila nakon dugotrajnih duhovnih borbi. U srcu je znao da se treba ispovjediti, ali se nije usudio. Zbog toga je zamolio Željka, onog mladića kojeg je zatekao s Novim Zavjetom, da mu pravi društvo. Željko je doslovno ušao s Vinkom u prostoriju gdje je sjedio svećenik, a Vinko se od bujice osjećaja niti ne sjeća kada se prijatelj povukao. „Nakon pričesti sam osjetio radost i slobodu. Nitko mi nije bio ravan. Čak sam činio duhovne gluposti. Gazio sam ljude po tramvaju i gurkao ih laktom samo kako bih s njima započeo razgovor o sakramentima“, prisjeća se. Uskoro se preselio u studentski dom na Savi, gdje je živjela veća grupa studenata iz Palme, pa je tako svaki slobodni trenutak bio okružen mladim vjernicima. Uslijedila su brojna hodočašća: u Međugorje, gdje su tek počela ukazanja, zatim u Rim, kada ih je u osobnu audijenciju primio tadašnji papa Ivan Pavao II. „To je bilo izuzetno lijepo. Bio sam tako blizu Petrova nasljednika na zemlji, a on se ponašao tako jednostavno. Bio je nasmijan, srdačan, slikao se s nama i dozvolio nam da ga povlačimo za rukav. Tada je u meni nešto zaiskrilo… Kako je lijepo biti pod takvim pastirom“, svjedoči. Nakon audijencije kod Pape, grupa hrvatskih hodočasnika je sudjelovala na svetoj misi u Zavodu svetog Jeronima, koju je služio progonjeni češki kardinal Josef Tonko. Vinko je nakon pričesti dugo ostao klečati ispred oltara. „U tom trenutku je Gospodin progovorio, približio mi svoje srce i tiho pozvao me u svećenstvo“, kaže.

„Idem za svećenika!“

Taj nenametljiv poziv na duhovno zvanje ga više nije napuštao, pa je Vinko molio i postio na tu nakanu. Od Gospodina je tražio odgovor na pitanje što mu je činiti. Zamolio je patera Izidora Jedvaja, koji je u međuvremenu preuzeo vođenje studentskog vjeronauka, da mu javi ako čuje da netko organizira duhovne vježbe. Za nekoliko dana se pridružio grupi mladih s Jordanovca koji su išli na duhovne vježbe u Opatiju. Trećeg dana duhovnih vježbi je bila organizirana ispovijed. Vinko je ušao u sobu u kojoj ga je dočekao svećenik u fotelji, što je za ondašnja vremena, kada su svećenici redovito ispovijedali u ispovjedaonici, predstavljao neobičan prizor. „Prijatelju, sjedni“, pozvao ga je svećenik. Uslijedila je duga ispovijed, koju pater Vinko naziva lijepim „otvaranjem i predanjem života.“ Svećenik je nakon ispovijedi mladiću rekao da ode u crkvu i zahvali Isusu u tabernakulu. „Kada sam ušao u crkvu i kleknuo pred tabernakul, sve mi je bilo jasno. To je to! Idem za svećenika.“ Ovo se dogodilo 1983. godine, kada je Vinko imao 24. godine i tek diplomirao elektrotehniku. Njegovi prijatelji su bili u, kako kaže, pozitivnom šoku. Jedan ga je pozvao sa strane i rekao: „Vinko moj, kako ćeš ti izdržati bez djevojaka? Kako ćeš živjeti čistoću?“ Vinko mu je odgovorio: „Što ti je? Pa Bogu je sve moguće.“ Danas shvaća kako se dvojica mladih ljudi tada nisu mogla razumjeti, jer su imali različite pozive, jednog prijatelja je Bog zvao za svećenika, a drugoga za supruga i oca obitelji.

Obitelj u Hercegovini je slučajno doznala za njegovu odluku. Naime, Vinko je nakon inženjerske diplome kratko radio u uredu za projektiranje u zagrebačkoj tvornici Končar. Međutim, pola godine kasnije zbog svećeničkog poziva je dao otkaz, ali obitelji u Hercegovini nije priznao svoje daljnje planove, odnosno da odlazi u isusovce. Kada ga je sestra nazvala na posao, doznala je da više nije zaposlen u Končaru. „Mama ja pala u očaj. Prigovarala mi je kako sam tek počeo jesti svoj kruh i već sam dao otkaz. Trebalo je proći dosta vremena da prihvati moju odluku. Čak je kasnije dolazila u novicijat u Split kako bi pregledala imam li tamo sve što je potrebno njezinom najmlađem sinu“, prisjeća se. A otac? On je nakon tolikih godina strpljivog čekanja i promatranja sinovljeva lutanja napokon došao na svoje. Naime, večer prije mlade mise, koju je služio u Hercegovini, otac je Vinku prepričao jedan važan događaj koji se dogodio 1963. godine, kada je Vinko imao samo četiri godine. Njegov otac je tada bio pozvan na mladu misu fra Dinka Maslaća, hercegovačkog fratra, koja se održavala u susjednom selu Sjekose. Odlučio je sa sobom povesti i najmlađeg sina Vinka. U jednom trenutku, prije izlaska na oltar, fra Dinko je kleknuo pred roditelje i zatražio ih blagoslov. Vinkov otac je ovim prizorom bio toliko oduševljen da je pogledao svojeg klinju i rekao u sebi: „Kada bi se to barem jednom dogodilo i meni…“. Od tog trenutka je molio, postio i žrtvovao se. Promatrao je svojeg Vinka kako se traži, pada i podiže se, oduševljava i razočarava, povlači u sebe, ulazi i izlazi iz JNA. Dobri otac je godinama šutio, strpljivo čekao i napokon dočekao da njegov najmlađi sin „ponese svoj križ.“

Foto: Saša Ćetković

Ovaj tekst je originalno objavljen u “Glasniku Srca Isusova i Marijina”.  Objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.