Prije 11 godina Matej je doživio čudesan susret s Bogom, sada je napisao knjigu kako razviti intiman odnos s njim

“Bila je večer, oko 23 sata, vozio sam se u smjeru Nacionalne i sveučilišne knjižnice na noćno učenje. Sjećam se da sam obukao košulju jer je običaj bio nakon učenja produžiti van. Semafor je svijetlio zeleno dok sam autom izlazio iz Kamaufove ulice na Vlašku. U tom trenutku s lijeva sam ugledao vozilo koje mi se velikom brzinom približavalo. Bilo je prekasno, udario je točno u moja vrata. Auto je od siline udarca odletio u tramvaj od kojeg se odbio u obližnji izlog. Imao sam stakla u kosi, u čarapama, čak sam ga i pljuvao, ali na meni nije bilo niti jedne ogrebotine. Pokušao sam otvoriti vrata, no sva su bila blokirana. Tada je došao neki čovjek, primio me kao malo dijete i izvukao iz auta. Ljudi su se počeli okupljati, pitajući me jesam li dobro. Vrata mog auta bila su udubljena dvadesetak centimetara dok se prednja strana auta koji me udario spljoštila poput harmonike. Nitko nije mogao vjerovati kako je to moguće. Tu večer, kad se nesreća dogodila, moja majka sanjala je Isusa kako joj govori: ‘Pogledaj što sam učinio.’ Vidjela je moj auto – koji kao da se nalazio u nekom zaštitnom balonu – kako se odbija od drugog vozila u tramvaj i izlog. Zatim je došao Krist i izvukao me van. Nikada nismo pronašli čovjeka koji me spasio, ne znam tko je on bio, no volim vjerovati da se doista radilo o Isusu.”

Nekoliko mjeseci ranije, 2009. godine, Matej Živković prvi se put u crkvi susreo s nečim što je na njega ostavilo utisak. Dotad “svjetovnjak”, kako će se sam opisati, iz zabave je s prijateljima završio jedne nedjelje na misi u Svetištu Svete Mati Slobode.

“S ekipom iz srednje došao sam na misu u 12 koju je, navodno, vodio neki odličan propovjednik. Zapravo, misa nam je trebala poslužiti kao izgovor da odemo mirne savjesti na Jarun na kavu. No nešto me privuklo.”

Matej će reći kako je do tada vjerovao da “Bog, ako uopće postoji, nije zainteresiran za mene te se negdje daleko bavi važnijim stvarima”.

Ipak propovijedi don Damira Stojića, kao i mlada ekipa koja se okupljala u crkvi na Jarunu, razuvjerili su ga.

“Povezao sam se s nekima od njih te su me pozvali na susrete Božje pobjede, zajednice mladih koja je tada bila tek na početku. Sjećam se svog prvog susreta, kasnio sam na zajednicu, a kad sam došao vidio sam mlade kako slave, dižu ruke i pjevaju. Moje prvo pitanje bilo je: ‘Što to ovi ljudi imaju i zašto ja to nemam? Želim to.'”

Foto: Josip Ninković

Dodaje kako je u to vrijeme, a radilo se o početku studiranja, imao sve što mu je “svijet mogao ponuditi”.

“Ništa mi nije nedostajalo, ali ipak sam osjećao kao da moj život tek treba početi. Tražio sam više, ali u svijetu, a on me nije mogao napuniti.”

Na Božjoj pobjedi, reći će, vidio je kako se “događalo i oblikovalo” nešto drugačije.

“Vidio sam da je Bog živ i osjetio kako polako ulazi u moje srce.”

Sumnja je polako ustupala mjesto vjeri, no još je neko vrijeme nastavio živjeti “na dvije stolice”.

“Dolazio sam na susrete, molio, kajao se, plakao pred Bogom na koljenima, a onda bih otišao van i ‘odradio’ sve što ide uz to.”

Prometna nesreća na križanju Kamaufove i Vlaške bila je prekretnica.

“Vjerujem da mi je Neprijatelj tog trenutka htio oduzeti život, no Bog je okrenuo njegov plan i podario mi novi život, novi početak.”

Ipak, taj je početak bio bolan. Premda nije imao vidljivih ozljeda, Matej je nakon nesreće završio u bolnici gdje su mu zbog posljedica trzajne ozljede vrata stavili Schanzov ovratnik.

“Nakon tjedan dana liječnici su ga skinuli, no cijeli mi je vrat bio ukočen. Osjećao sam užasne bolove i nisam mogao okretati glavu.”

“Isti dan na ‘Savi’ (studentski dom u Zagrebu, op. a.) se održavala duhovna obnova za studente koju je predvodio fra Ivo Pavić. Ekipa me zvala i odlučio sam doći unatoč bolovima. Tijekom susreta fra Ivo je rekao kako će moliti za ozdravljenje te je pozvao sve koji osjećaju bol u vratnoj kralježnici da stave ruku na vrat. Učinio sam kako je rekao i u trenutku njegove molitve fizički sam osjetio kako mi kroz tijelo prolazi toplina i nešto poput struje. Kad je molitva prestala, s njom je nestala i bol. Sekundu prije nisam mogao micati glavu, a sada je sve bilo u redu. Bog me doista ozdravio. U tom trenutku pomislio sam: ‘Ok, Bože, ništa mi više ne treba. Želim ići za tobom i potpuno ti predati svoj život.'”

Ističe i kako više nije htio samo znati o Bogu, već ga je odlučio “upoznati”.

“Shvatio sam da je moja dotadašnja molitva bila sama sebi svrhom, ‘odrađivao’ sam je, a nisam susretao njega. Krenuo sam stoga u dubinu, čitao Sveto pismo i literaturu o molitvi, tražio tišinu… Čeznuo sam i vapio za Bogom, moleći ga da mi pokaže kako trebaju izgledati naši susreti.”

Foto: Matea Režek

Zajedno su, dodaje, prolazili kroz različite “faze”.

“Bog je čistio moje motive, učio me kako da mu prepoznam glas, uvodio me u slavljenje, tu autocestu ka Božjem prijestolju, kako kaže jedna pjesma. Ponekad je htio samo da šutim, čekam i budem s njim. Od ‘poslovnog’ odnosa – u kojem tražim nešto od njega nudeći mu zauzvrat svoje vrijeme, molitve i žrtve – razvili smo odnos ljubavi.”

“Taj je put bio mukotrpan, ali istovremeno sladak i oslobađajuć. I kao što tama mora ustupiti svoje mjesto u susretu sa svjetlom, tako je sve što je u meni godinama bilo zakopano – sva previranja, borbe i suze – počelo izlaziti na vidjelo u susretu sa svetim. To su bili najteži, ali i najvrjedniji trenuci mog života”, govori Matej koji je svoja iskustva nedavno pretočio u knjigu “Jedan na jedan s Bogom”.

“Početkom godine, dok sam kao i svakog dana provodio vrijeme u molitvi, doživio sam snažan poticaj. U mojoj mašti pojavila se slika knjige. Vidio sam njezin naslov i temu te sam prepoznao da sam ja autor. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima Bog progovara našem srcu i pokazuje novi smjer u kojem trebamo krenuti. Imao sam samo jedno pitanje: ‘Bože, odnosi li se ova slika na sadašnje ili buduće vrijeme?’ U srcu sam osjetio kao da je Bogu svejedno, da mi je dao potpunu slobodu. Zbog cijele situacije s COVID-19, prepoznao sam da je sada idealno vrijeme i krenuo s pisanjem.”

Devet mjeseci kasnije knjiga o molitvi i osobnom odnosu s Bogom spremna je za objavu, a promociju bi trebala doživjeti sredinom listopada. Pregledalo ju je i recenziralo nekoliko svećenika, a radi se o pateru Sebastijanu Šujeviću, duhovniku Katoličke karizmatske Obnove u Duhu Svetom s kojom naš sugovornik već godinama surađuje, zatim o salezijancu don Damiru Stojiću te o. Dariju Tokiću, provincijalu Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa.

Matej će poručiti kako je pisanjem želio ljudima približiti molitvu kao mjesto intimnog susreta djeteta s Ocem. Vjeruje kako će ova knjiga mnogima dati odgovore o bliskosti s Bogom i intimnim odnosom za kojim “naša duša čezne”; o čišćenju srca dok nas Bog odgaja i priprema za blagoslove; o šutnji pred Bogom i prebivanju u Božjoj prisutnosti, pa sve do slušanja Božjeg glasa i odgovornosti koju svatko od nas ima.

“Sinovi smo i kćeri Božje i On čezne za nama, a to bi trebala biti početna točka naših života i djelovanja. Krist je nešto slično doživio na krštenju u Jordanu. Biblija kaže da je Otac razgrnuo nebesa i proglasio: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina.'”

“Pitanje identiteta ključno je za naš kršćanski i vjernički život. Tko ti bolje od njega može reći tko si? Bog će ti dati najljepšu sliku tebe, onakvog kakvog te on zamislio”, govori Matej, ističući kako mnogi kršćani danas krivo percipiraju molitvu kao nešto što treba učiniti da bi se svidjeli Bogu, svodeći ju tako na “valutu plaćanja”.

“Poanta je zapravo da se susretnemo s njime, da upoznamo njegovu narav, karakter i da nas vrijeme koje provedemo s Bogom – u molitvi, Svetom pismu i sakramentima – mijenja na njegovu sliku.”

Dodaje da nas to vrijeme također treba napajati kako bismo mogli služiti drugima.

“Ako ne dijelimo dobivene milosti, ako plodove sebično zadržavamo za sebe, Bog će zatvoriti svoju riznicu.”

“Ne budimo poput robova koji moljakaju, žicaju i pokušavaju nagovoriti Boga da čini stvari za nas. Pozvani smo biti sinovi i kćeri te mu pristupati sa sviješću da nam on želi odgovoriti na molitve. Jer kao što otac kaže starijem sinu u Lk 15: ‘Sve moje tvoje je'”, zaključuje Matej.

*Knjigu “Jedan na jedan s Bogom” Mateja Živkovića možete kupiti putem web-shopa Božje pobjede.