“Iz Hrvatske sam sa sobom ponijela napolitanke. Budući da ih jako volim, mislila sam da će se svidjeti i djeci u Africi. Pri kraju dana, uz dozvolu svoje poglavarice, odlučila sam djeci udijeliti napolitanke. Poglavarica me poučila da svakom djetetu darujem samo jednu napolitanku, kako bih imala i za drugi dan. Na taj će način djeca i drugi dan osjećati radost. Pri kraju podjele primijetila sam dvije djevojčice kako su drugi put stale u red i ispružile ruku, a drugu ruku stavile su iza leđa i skrivale već dobivenu napolitanku. Ponovno sam im dala. Kada su djeca pojela svoje napolitanke te dvije djevojčice počele su otkidati listić po listić napolitanke i dijeliti djeci. Na kraju je pred njima stajalo dvoje djece, a ostao im je samo jedan listić. Prelomile su ga i dale gladnoj djeci, a da same nisu dobile niti jedan listić napolitanke. Kada sam to kazala svojoj poglavarici, ona je samo mirno prokomentirala: ‘Ovdje u Africi siromašni znaju dijeliti hranu i glad.'”