U vrtlogu Domovinskog rata, dok je strah sijao neizvjesnost, a mržnja uništavala sve pred sobom, život jednoga svećenika bio je tiha, ali snažna simfonija hrabrosti, vjere i nesebične ljubavi prema Bogu, Hrvatskom narodu i njegovoj baštini. Bio je to jedini svećenik koji je ostao u Iloku tijekom Domovinskog rata i tako postao svjetionik nade u najmračnijim vremenima. Njegovo je ime fra Marko Malović.

Fra Markova životna priča započela je 1946. godine u međimurskom mjestu Domašincu. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Vukovar, grad u kojemu je fra Marko završio osnovnu školu i koji će kasnije postati simbol otpora i patnje Hrvatskog naroda. U istom gradu rodilo se i sjeme svećeničkog poziva te jeu kolovozu 1963. mladi Marko postao član Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Domovinski rat

Domovinski rat zatekao ga je u Iloku.

“O ratu sam učio u školi, ali uvijek sam mislio da nas nešto takvo nikad neće pogoditi. Nažalost, pokazalo se kako sam bio u krivu, vrlo brzo uvidio sam iz prve ruke što znači rat i kakve sve on strahote donosi”, kazao je fra Marko u dokumentarnom filmu Svećenik – čuvar hrvatskog Podunavlja koji je premijerno prikazan 13. siječnja 2022. godine, a koji donosi njegovu životnu priču.

Prvi dani rata donijeli su paniku i neizvjesnost. Dok su hrvatska sela u Podunavlju pustošena, građani hrvatske nacionalnosti iz okolnih mjesta okupljali su se u Iloku. Nakon višemjesečnog okruženja Iloka neprijateljskom Jugoslavenskom narodnom armijom i srpskim paravojnim postrojbama i odsječenosti od ostatka Hrvatske, mnogi su Iločani 17. listopada 1991. godine odlučili napustiti svoj grad

“Od ranog jutra toga dana bili smo spremni uključiti se u kolonu automobila, kamiona, kombija, traktora… Koristila su se sva prijevozna sredstva. Tko nije imao vlastitog prijevoza ukrcao se s najnužnijim stvarima spremljenim u par vrećica u vozila iločkih firmi. Iako su moji roditelji i baka još večer prije pripremili što ćemo ponijeti u prikolicu našeg traktora do popodneva se nismo uspjeli maknuti iz dvorišta. Ulice su bile zakrčene vozilima, ljudi su izlazili iz automobila, raspravljali o tome kamo će krenuti i o onima koji će ostati. Puno starijih ljudi odlučilo je ostati u Iloku. Razmišljali su: nikome ništa nikada nisu učinili, preživjeli su prošli rat, preživjet će i ovu nevolju.”, prisjeća se tada šesnaestogodišnja Marija Dobošević.

Rocky031, Public domain, via Wikimedia Commons

Nakon pada Iloka, Hrvati su morali donijeti tešku odluku: ostati ili otići. A fra Marko je bio spreman.

“U Iloku su ostali Srbi, Slovaci, oko 1200 starijih Hrvata i ja s njima. Rezultati tada provedenoga referenduma govorili su da će trećina Hrvata ipak ostati u Iloku te smo i mi u samostanu odlučili da će jedan svećenik ostati s njima, dok će druga dvojica otići s konvojem. Predložio sam ocu Flavijanu i ocu Ferdi da ja ostanem u Iloku. Otac Flavijan bio je već stariji, a otac Ferdo ne vozi auto i bilo bi mu teško opskrbljivati crkvu i samostan. Osim toga, ja imam u Vukovaru oca i brata, koji radi na pošti, a u Novom Sadu mi radi sestra u bolnici na Dječjem odjelu pa sam mogao računati na njihovu pomoć, a i oni na moju”, kazao je fra Marko, prisjećajući se svoje odluke. Njegova je prisutnost u Iloku tijekom okupacije bila istinska utjeha i nada preostalim katolicima.

U trenucima odlaska Iločana u progonstvo, fra Marko je primio žalosnu vijest da su mu otac Lovro i brat Pero nestali. Neprijateljske paravojne trupe odvele su ih iz Vukovara. Bio je to još jedan razlog za njegov ostanak u Iloku. Želio je pronaći oca i brata. Nakon odlaska konvoja, za fra Marka počinje novi život koji se pretvorio u svakodnevnu borbu za opstanak. Svaka noć bila je neizvjesna. Mještani su se u strahu zaključavali jer su im danima i noćima u kuće upadale nepoznate maskirane grupe pljačkaša, otimale vrijednu imovinu i nagovarali ih da napuste Ilok…

Život pod okupacijom: molitva, ustrajnost i briga za svakog čovjeka

Punih 15 godina, od 1990. do 2005., fra Marko je živio u Iloku i svjedočio nizu zastrašujućih događaja. Policijski sati, zabrana kretanja, stalne provokacije i prijetnje bile su njegova svakodnevica. Znali su ga uznemiravati noćnim telefonskim pozivima i vikati ispod samostanskih prozora. Na jedan Veliki četvrtak dvojica mladića, s motkama u rukama, došli su u iločku crkvu kako bi ga pretukli. Tada ih je spriječila kuharica, koja je zatvorila vrata dok su oni vikali kako “žele do popa da ga mlate”. U to je vrijeme fra Malović slavio svetu misu u crkvi. Vrata samostanske crkve sv. Ivana Kapistrana triput su minirana, a tri je puta raketiran i toranj iločke crkve.

O tome je bilo govora i na više sastanaka čelnika pobunjenih Srba i predstavnika UN-a koji su upozoravali na napade na crkvu u Iloku, ali i na to da postoje naznake kako bi crkva mogla biti i porušena kao i mnoge druge u Podunavlju. Niti pokušaji uspostave dijaloga s pobunjenim Srbima nisu davali rezultata. Oni su odbijali svaku mogućnost da se dio blaga iz crkvi radi sigurnosti prebaci u slobodni dio Hrvatske. Nisu prihvaćali ni prijedlog da fra Malović bude zamijenjen s nekim iz Hrvatske jer, kako je govoreno, tada bi se stvari komplicirale i moglo bi doći do neželjenih posljedica i svi bi bili krivi.

Unatoč svemu, fra Marko se nije dao slomiti, a njegova je prisutnost u Iloku bila iznimno važna onima koji su živjeli u stalnom strahu.

“Misu sam imao svaki dan, pa neka je u crkvi bila samo jedna osoba. Nitko od umrlih i poginulih nije pokopan bez svećenika. Svake godine sam imao blagoslov kuća i redovito sam svaki mjesec obilazio bolesnike, kako je to bio običaj u našem Iloku. Za to djelovanje nisam ni tražio dozvole jer zbog toga sam i ostao u Iloku. To sam redovito činio jer sam preko toga imao kontakt sa svim vjernicima u Iloku”, kazao je fra Marko koji se nesebično angažirao i oko prikupljanja crkvene imovine iz podunavskog kraja. Zahvaljući njemu, unatoč golemim razaranjima spašene su najveće svetinje i blago poput relikvija sv. Bone, slika Gospe Fatimske, slika Gospe Bapske, 3475 knjiga iz vukovarske knjižnice sa ženidbenim arhivom, Iločka knjižnica, stara vrijedna knjižnica u Šarengradu s oko 8000 knjiga, crkvene matične knjige i crkveno posuđe. Sve je to prenošeno u iločki samostan koji je prisilno postao prava crkvena riznica.

Foto: Marko Jurinec/Pixsell

Fra Markova jednostavnost, predanost i nesebičnost bili su zaista beskrajni. Opskrbljivao je ljude lijekovima i potrepštinama, brinuo se o održavanju groblja i vinograda, ne gledajući na naciju ili vjeru. Vjernici su ga također čuvali, dajući mu informacije koje su ponekad bile nužne kako bi se zaštitio.

“Svima nam je bio Bog na nebu. On je bio na zemlji, tako da je on bio za nas sve. Fra Marka smo doživjeli kao prijatelja, iako je bio svećenik, ali je bio zaista iskren prijatelj. Svima je pomagao… I uvijek nas se tješio: ‘Još malo, još malo, naši će se vratiti'”, posvjedočila je jedna Iločanka.

Mirna reintegracija i povratak nade

Razdoblje mirne reintegracije  donijelo je dugoočekivani povratak. Fra Marko je svjedočio dolasku prvih autobusa s Iločanima, koji su, prema njegovoj zamisli, došli u crkvu zaobilazeći one koji su ih čekali na ulazu u grad.

Fra Marko Malović dočekao je svoje Iločane, ostavši vjeran zavjetu svetog Ivana Kapistrana da se Ilok ne smije napustiti. Njegov životni put svjedočanstvo je snažne vjere, iznimne hrabrosti i nesebične ljubavi prema Bogu i ljudima. Ilok ga je, uznak zahvalnosti, imenovao počasnim građaninom, jedan park nosi njegovo ime, a spomen ploča desno od ulaznih vrata u crkvu svetog Ivana Kapistrana čuva sjećanje na ovog tihog junaka koji je očuvao dušu hrvatskog Podunavlja. 

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman 1997. godine odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a 1999. godine Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Za svoj pastoralni rad u Iloku za vrijeme Domovinskog rata od pape Ivana Pavla II. dobio je odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice koje ga je posebno obradovalo. Nakon Iloka, fra Marko je kao svećenik djelovao u Bjelovaru, Virovitici, Varaždinu i Slavonskom Brodu gdje je i preminuo, 16. rujna 2018. godine. Pokopan je na starom groblju u Vukovaru.

Sve što je doživio tijekom okupacije i oslobođenja hrvatskog Podunavlja opisao je u svojoj knjizi pod naslovom Ostajemo u Iloku iz koje objavljujemo nekoliko ulomaka koje, premda su dugački, doista vrijedi pročitati!

Godina 1991.

Blagdan je sv. Ignacija Antiohijskog, moj krsni imendan (jer na krstu sam dobio ime Ignacije), četvrtak, 17. listopada 1991., dan koji ja i svi drugi iločki prognanici nikad nećemo zaboraviti. To je bio prekrasan jesenski sunčan dan, ali jedan od najžalosnijih dana u mom životu. Bio je to dan žalosti, tjeskobe i rastanaka s tolikim dragim osobama. Imao sam osjećaj da se opraštam s cjelokupnim hrvatskim življem ovoga kraja. Bio je to dan strašne neizvjesnosti. Jednako je bilo neizvjesno otići u konvoju, jer tko je mogao jamčiti da će oni sretno stići na slobodni dio teritorija Republike Hrvatske, da neće cijeli konvoj negdje u Šidu četnici skrenuti i poubijati. Treba se samo malo prisjetiti Križnog puta nakon Drugog svjetskog rata gdje je stotine tisuća hrvatskoga življa stradalo. Jednako tako tko je mogao garantirati da nas malo što je ostalo neće pobiti i u Dunav baciti? Sva ta razmišljanja, s gorčinom rastanka, nastanit će se u grlu kao gorka knedla i trebat će više godina da se ona proguta.

Dana 17. listopada u 7 sati u prisutnosti promatrača predano je osobno oružje rezervnoga sastava policije, uz potvrdu, na čuvanje JNA. Predano je ukupno 250 pušaka i 5 minobacača. Šezdeset i pet policajaca zadržalo je osobno naoružanje i pratilo je kolonu. Samo je jedan policajac izrazio želju da ostane u Iloku.

U 8 sati počela se formirati kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka, kombija. Svaki vozač dobio je 10 litara benzina, jer ga više zbog blokada nije bilo na benzinskoj crpki. Baš zbog nestašice benzina ja sam nekoliko dana ranije u našem VUPIK-u zadužio jedan mali traktor s kabinom. Mislio sam: trebat će mi, jer benzina nije bilo, a nafte se moglo naći. Imao sam ključeve od šarengradskog samostana, tamo su bile dvije cisterne pune nafte. (…) No, sve te silne zalihe nafte pokrast će netko, a meni će biti dovoljno koliko je bilo u traktoru, jer sam njime uspio obaviti samo dva sprovoda i odšlepati u samostan svoj pokvareni auto, da se u samostanskom dvorištu može na miru popraviti. Naime, već kod prvoga pretresa samostana rekao sam da imam zadužen traktor. Ubrzo će po njega doći kapetan Šarac i tako me “razdužiti”.

Umalo sam ostao i bez 10 litara benzina koji je bio u rezervoaru moga auta. Naime, ja sam obilazio kolonu i opraštao se. Kad je jedan policajac vidio da se ja “vozikam” autom, a nisam u koloni, upitao me idem li ili ostajem? Kad sam odgovorio da ne idem, rekao je da će mi uzeti gorivo i dati onom koji nema do Lipovca. Bio sam u civilu i policajac me nije poznao. Tada će ustati u obranu mog benzina svi ljudi oko mog auta i policajac će uz ispriku odustati od svog nauma. (…)

Kolona se sporo formirala, ali je još sporije napredovala kroz Ilok. Sudionici konvoja su utvrdili da su 2 km i 300 metara koliko ima od pošte u Iloku do mosta, gdje je bila kontrola, utrošili sedam i pol sati. (…)

Od zadnjih prognanika oprostit ću se na benzinskoj crpki, dalje prema mostu nisam išao, a već je bilo vrijeme da odem kući jer će trebati služiti večernju svetu misu. Posljednji iz kolone napustit će nadzorno mjesto u 17 sati i 10 minuta, a prvi u koloni stići će u Lipovac u 18 sati. Kolona će cijelu noć pristizati u Lipovac. Tu u Lipovcu dočekat će ih i gardisti, koji su dva dana ranije otišli u proboj i svi sretno prošli. Kolona će se prikupljati na autocesti kod skretanja za Županju. Tamo ih dočekuje narod Županje i predstavnici Vlade Republike Hrvatske. Tu će se okrijepiti, dobiti gorivo i krenuti diljem gotovo cijele Hrvatske.

Sedamnaest prognanika odvedeno je u logore Begejci, Stajićevo ili Srijemsku Mitrovicu, gdje su mučeni i živjeli u uvjetima nepoznatim dosadašnjoj zatvorskoj praksi, većina je puštena iz logora u razmjeni 15. XII. 1991. godine.

Otprativši posljednje u koloni, krenuo sam pješice kroz Čaršiju i Koševe u samostan. Kod pošte sreo sam promatrače EZ, koji su također cijelo vrijeme nadgledali kako se provodi kontrola i da se ne dogodi nešto nepredviđeno. Oni su išli dolje, a ja gore. Malo su zastali i upitao me jedan: “Pater Marko, što mi možemo učiniti za vas?” Odgovorio sam: “Ništa, posjetite me!” Odgovorio je: “Dobro.” Zaokrenuo sam oko pošte i kad sam došao na gornji plato, sa strane u samcu sjedila su tri mladića. Složno su u glas posprdno zaviknuli: “Hvaljen Isus i Marija, pope!” Mislim si u sebi: “Počelo je, počelo.” Idem dalje kroz prazan park, prazan plato pred crkvom, prazno dvorište, u prazan samostan. A sve je to još ujutro vrvjelo od ljudi – kao u košnici, a sada nikoga ni za lijek. (…)

Još zadnji u koloni nisu prošli kontrolnu točku, a već je “oslobodilačka vojska” pobjedonosno pucajući ušla s tenkom i transporterima na Faluge, a onda prošla cijelim Ilokom. Među onima koji će pobjedonosno ući u Ilok bit će dosta iločkih Srba koji su prije mjesec dana otišli u Bačku Palanku. Na večernju svetu misu doći će samo g. J. M. Ljudi, Hrvati koji nisu otišli konvojem bili su uplašeni zbog pucnjave koja se čula u gradu i svi su se zavukli u svoje kuće u očekivanju što će se dalje dogoditi. Bio je listopad, pa su se u crkvi obavljale listopadske pobožnosti. Malo ćemo pričekati, ali se nije nitko pojavljivao i onda je g. Jelica rekla: “Pater Marko, bilo bi najbolje da imamo samo sv. misu, a onda da odemo k nama kući i tamo izmolimo krunicu. Ako ostanete noćas ovdje na brdu sam u samostanu, k’o ćuk, pojest će vas noć, a mi nećemo za to ni znati. Dođite zato k nama u grad i kod nas prespavajte.” Smatrao sam da je prijedlog pametan i prihvatio sam. (…)

Za večeru su domaćice narezale kulena. Kako sam ručak “preskočio” hodajući od početka do kraja konvoja, ja sam se dobro najeo kulena. Time sam uz ostale muke toga dana i noći navukao još i žeđ. Da stvar bude još veselija, meni su za spavanje dali jednu od prednjih soba, a voda se mogla naći samo na kraju kuće u kupaonici. U sobi sam namjestio velik tranzistor i slušao sam do u sitne sate Radio-Zagreb, koji se jako slabo čuo, makar je prijamnik bio dobar. Uspio sam kroz šumove radija saznati da su Iločani sretno stigli u Lipovac, na slobodni dio Hrvatske.

Nitko sretniji od mene. Odjednom mi je sinulo: pa to je veličanstveno. To je prst Božji. To je biblijski Izlazak. To je Božje djelo. Pa zar nije naš hrvatski narod prošao poput Izraelaca posred svojih neprijatelja u zemlju slobode! Ne samo da su išli posred njih, nego su im oni još i stražu držali. Oni koji su došli da ih pobiju i zatru!

Bog je taj koji je na zagovor sv. Ivana Kapistrana intervenirao na svoj veličanstven način. On je time uslišao molitve prognanika. Ivan Kapistran, veliki franjevac i apostol Europe, zauzet će se kod Boga za sve koji će kao prognani doći u Ilok u njegov grad i u njegovu crkvu. Kao što smo već rekli, iz cijelog područja koje gravitira od ceste Tovarnik – Sotin – Vukovar prema Iloku skupit će se prognanici u Iloku. Tu će se odjednom naći u totalnom okruženju oko 12.000 ljudi. Preko noći Ilok će imati dvostruki broj stanovnika. Gladi nije bilo. Bilo je svega za jelo, čak i vina za piće. Međutim, struju smo dobivali iz Bačke Palanke, kvasca za kruh je ponestalo. Vukovarci su jako zamjerali “iločkim prognanicima” što su u konvoju izašli iz Iloka. Mislim da kao Vukovarac i izravni sudionik svih događaja u Iloku smijem reći da nisu imali pravo. (…)

Svetu misu slavio sam popodne u 14 sati. Dani su kratki. Policijski sat je u početku bio već od 17 pa do 7 ujutro. Kasnije će ga staviti od 20 do 5. Htio sam na taj način da moje bake dođu na misu, da se vrate s mise, da nahrane svoje blago i da se za dana još stignu zaključati.

Prvi dan “u slobodi” stigao je meni u samostan i prvi ručak. Dogovorili smo da će dvije obitelji, B. i M., svaki drugi dan meni u samostan slati ručak. Ručak će donositi g. Stjepan, jedan stariji sada već pokojni vjernik iz Turića. Prvi dan sam ga očekivao da vidim kako će to ići. Gledam kroz prozor samostanskog hodnika gdje on dolazi s ‘cegerom’ i ručkom.

Odjednom se u ograđenom prostoru pred samostanom stvorilo šest vojnika i opkolilo ga. “Stani, stari, koga ti tu hraniš”? “Ostao je u samostanu jedan stari bolesni svećenik pa smo se dogovorili da mu ja nosim svaki dan ručak”, odgovorio im je starac. U međuvremenu izlazim ja u dvorište da uzmem u obranu svog hranitelja. “Pustite ga, on nosi meni ručak, a ja sam rekao vašem zapovjedniku Grahovcu da ću ostati u samostanu.” Odjednom su iz crkvenog dvorišta dotrčala dva vojnika i rekla jednom od vojnika koji je valjda bio njihov zapovjednik: “Vidjeli smo na tornju dva snajperista!” Od onih silnih cijevi i antena od TV-repetitora na tornju nije bilo teško u onoj ratnoj psihozi zamisliti cijevi snajperista, a Srbi su upravo bili opsjednuti tim snajperistima na tornjevima naših crkava. “Vi ste vidjeli snajperiste na tornju naše crkve?”, upitam ih ja. “Da, oni su gore.” Tad se okrenem onom glavnom vojniku i kažem mu: “Toranj je zaključan, ključevi su kod mene, vi rasporedite vojnike dolje na zemlji oko tornja, a ja i vi idemo sada gore na toranj da već jednom tu priču o snajperistima skinemo s dnevnog reda.” Cijelo vrijeme dok sam govorio pažljivo me promatrao i upitao: “Vi kažete da gore nema snajperista?” “Da, ja kažem da gore nema snajperista.” “Verujem vam”, odgovori mi. A ja ću njemu: “Ne morate vi meni vjerovati, nego idemo sada gore da se uvjerite u to.” Međutim, on neće htjeti ići na toranj, nego će otići zajedno s vojnicima iz samostanskog dvorišta. Tako ću ja onda moći u miru Božjemu pojesti svoj prvi ručak u “oslobođenom samostanu”. (…)

Na Badnjak (utorak 24. XII.) imali smo misna bdijenja, jer je policijski sat od 20 sati. Bilo je 120 osoba. Pjevali smo, doduše još s knedlom u grlu, lijepe naše božićne pjesme. Na večeri su bili i gosti. Baš pod večerom javio se opet prijeteći muški glas: “Zar još nisi otišao? Ti ustašo!” Na moje pitanje kamo da idem i tko mi to kaže, poklopio je slušalicu. Zanimljivo, neki ljudi odlaze iz Iloka jer se boje, a drugi bi se vratili i došli su, ali im nije dozvoljen ostanak u njihovim kućama. Polako se useljavaju izbjeglice. U studenom i prosincu 91. počinju prva useljavanja u kuće i stanove. Prvo se useljavaju obitelji “milicije SAO Krajine”. Plan useljavanja provodi nova vlast. Osiguravaju najbolje kuće za svoje prijatelje i poznanike iz Srbije. Prisilno naseljavaju Srbe s područja zapadne Slavonije koji su se zajedno s vojskom povukli u Bosnu i Srbiju.

Na sam Božić bile su svete mise kao nedjeljom, u 9 i 15 sati. Na prvoj misi je bilo 160, a popodne 60-ak ljudi. Božić je inače u Iloku prošao u miru. Na Stjepan-dan (četvrtak) na jutarnjoj misi bilo je dosta ljudi, a popodne vrlo malo. Još na Ivandan (petak) imam izlaz iz Iloka, a izgleda da do Nove godine više neće davati propusnice te sam zato iskoristio priliku i otišao sve do Novog Sada. Ujutro je padao snijeg. Bojao sam se putem, ali je cesta bila posuta pa nije bilo problema. Jedini problem mi je bio što sam se morao do 13 sati vratiti zbog sprovoda J. H., kojega je netko ubio. Bio sam s patrom Karlom koji mi je dao kalendare i Biblijsku konkordanciju. Bio sam i sa svojom sestrom Maksimilijanom u Novom Sadu. O našem tati i bratu ništa novo. Sestra se vidjela s Vesnom, našom snahom, koja je došla u Novi Sad k njoj i skupa su popunile formular za Crveni križ za traženje brata i oca.

Godina 1993.

Na Bijelu nedjelju (18. IV. 1993.) u 00:30 sati raketiran je toranj naše crkve. Prve rakete od 80 mm došle su iz Čaršije iz pravca mesnice. Kasnije ćemo vidjeti ulaznu i izlaznu rupu na tornju i otkriti da su rakete došle iz tog smjera. Strašne eksplozije u zraku probudit će me iz dubokog sna. Nisam znao tko puca, odakle se puca i na što se puca. Tek kad sam se obukao i izišao iz sobe na samostanski hodnik, vidio sam da je meta pucnjave toranj naše crkve. Sreća moja pa je radio telefon. Nazvao sam UNPROFOR i miliciju.

Milicija je dosta brzo došla, ali ja sam ostao u sobi jer sam se bojao izaći u dvorište, jer nisam još znao odakle se puca. Bojao sam se da će me dočekati na dvorištu usred mrkle noći s kalašnjikovom. Komandir policije M. B. Bjelajac će nazvati mene ispred željezne kapije na ulazu u naše dvorište. Kapija je, naime, bila zaključana lokotom i oni nisu mogli ući u dvorište. Kad sam čuo glas komandira, izašao sam na dvorište i otključao kapiju. Ni policajcima koji su došli nije bilo jasno tko to puca. Jedna raketa pogodila je kabel četvrtoga, najmanjeg zvona B. D. Marije i ono će zvoniti od pola jedan do dva sata noću. Komandir me pitao znam li kakvog električara da ide i da iskopča zvono, a ja sam mu odgovorio da ne znam. Ne znam tko bi u pola mrkle noći išao bez svjetla na toranj da iskopča struju. Struja se nije mogla iskopčati na prekidaču u sakristiji, jednostavno prekidač nije mogao ništa isključiti. Na kraju sam ipak otišao s baterijom na toranj i izvukao kabel iz kutije i zvono je prestalo zvoniti.

Ja sam rekao kad sam sišao s tornja sabranim policajcima da sad možemo ići spavati, jer su se sigurno ovim raketiranjem izdovoljili, ali je komandir ostavio dvojicu policajaca pred crkvom govoreći: “Pustite vi samo nas, mi znamo svoj posao.” Ja sam opet stavio lokot na ulazna vrata i otišao spavati u sobu. Tek sam se malo zgrijao u krevetu, a ono u 03:30 sati još jači prasak nego prije. Ustao sam iz kreveta. Naime, jedna od dviju raketa koje su sad ispalili eksplodirala je vani na satu tornja. Kad su napadači vidjeli da nisu srušili toranj iz donjeg grada (tadašnje JNA ulice), popeli su se stubama do raspela kod vrtića i otuda ispalili još dvije rakete. Brzo sam se obukao i otrčao pred crkvu da vidim što je s ona dva policajca koji su tamo držali stražu, jer je raketa mogla proletjeti kroz toranj i eksplodirati među njima na zemlji. Međutim, našao sam ih žive i zdrave pred crkvom.

Pitao sam ih jesu li ostali čitavi i jesu li vidjeli otkud je pucano. Odgovorili su da je pucano od stepenica. Nisu vidjeli tko je pucao, ali su vidjeli dvojicu da su prošli pokraj vrtića i škole. Nakon kraćeg razgovora otišao sam od njih. Ujutro, po danu, bio je uviđaj, a i sam sam otišao da vidim posljedice raketiranja. U tornju se moglo naći dijelova od raketa koje su pogodile i eksplodirale u tornju, sva četvora vrata su bila rastrgana u komade, a na stubama u tornju se moglo naći dosta sumpornih štangi (koje inače služe za sumporenje bačava), vjerojatno su mislili da će sumpor uhvatiti i da će toranj lako onda izgorjeti. Međutim, Bog i sv. Ivan Kapistran, koji je zaštitnik crkve i samostana, to nisu dopustili.

Točno nakon tjedan dana na Markovo, 25. IV. 1993., čak otprilike u isti sat kad je raketiran toranj bit će podmetnut eksploziv pred glavna ulazna vrata u crkvu. Eksplozija je raznijela donji dio vrata i oštetila vjetrobranska vrata. No, ipak smo mi, nakon milicijskog i UNPROFOR-ova uviđaja imali sv. misu u 10 sati. Dugo smo čekali dok su došli stručnjaci iz Vukovara i oni su mislili da nećemo moći imati sv. misu, ali ja sam rekao da ćemo mi pomesti crkvu i da ćemo imati sv. misu. Tako je i bilo. Čak smo nakon sv. mise fosnama “zakrpali” vrata tako da smo mogli zaključati crkvu. Nove dijelove fosni premazali smo rabljenim uljem tako da je to izgledalo dosta pristojno. (…)

 Dana 11. veljače, na Gospu Lurdsku, bio sam u Vukovaru i odanle donio kip Bezgrješne i glavu Ivana Krstitelja (ili sv. Ivana Nepomuka). Naime, doći ćemo pred srušenu crkvu u Vukovaru. Pred crkvom u parku prema Dunavu ležao je u snijegu kip Bezgrješne. Gosp. Drogan, irski policajac, pitat će me: “Pater Marko, biste li vi željeli imati ovaj kip?” Odgovorio sam mu: “Ne samo ovaj kip nego i sve ostalo umjetničko blago koje se nalazi u crkvi i samostanu.” Tada ćemo nas dvojica uzeti kip i staviti ga u UN kombi. G. Drogan će uzeti svoju kapu UN i staviti Majci Božjoj na glavu, sjest ćemo u kombi i krenuti put Iloka. U to vrijeme svako je selo na početku i kraju imalo rampu iza koje je stajao vojnik s kalašnjikovom. Oni bi sve prolaznike zaustavljali, pitali za dokumente i za ono što se vozi u vozilu. G. Drogan bi već izdaleka mahao vojniku iza rampe, on bi vidio UN vozilo i njega u UN odori i svi redom su nam otvarali rampe a da nas nisu pregledali. Tako je Bezgrješna sretno stigla u Ilok. Tu u našoj staroj knjižnici čeka popravak i povratak u Vukovar.

Godina 1995.

Svaka akcija u slobodnom dijelu Hrvatske imat će ovdje svoju reakciju. “Bljesak” početkom svibnja, imat će ovdje “Odbljesak”, a “Oluja” iz kolovoza iste godine, kojom je oslobođen cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije i zapadnog Srijema, imat će ovdje na Dunavu kao odgovor “Košavu”. Evo opisa nekih od tih događanja u Iloku.

Krajem ožujka u pratnji samo dva vojnika došetat će kroz samostansko dvorište k meni ruski ambasador u Republici Hrvatskoj. On će biti jedan od prvih ambasadora koji će iz Zagreba doći k meni u posjetu u Iloku. G. Parker o čijoj posjeti smo već govorili došao je iz Beograda. Američki ambasador je već prije Keresteđijanca htio tri puta doći do mene. Prvi put će završiti u Lipovcu, jer ga krajinska vlast neće pustiti dalje k meni, drugi put će ga predugo zadržati u Vukovaru, tako da neće stići do mene, a treći put neće moći poletjeti helikopter u Zagrebu jer je bila velika magla, a do mene će doći samo njegova vizit kartica s ispričnicom. Kad je prvi put 12. rujna 1995. godine uspio doći do mene pokazat ću mu u Spomenici Franjevačkog samostana tko ga je pretekao. On će čitati tekst i klimati smiješeći se glavom.

Odgovor na hrvatski “Bljesak” stići će u Ilok u crkvu 5. V. 1995. Bio je to prvi petak u mjesecu svibnju. Oko podne sam se slučajno zatekao kod samostanske ograde na kraju stuba kod vrtića. Upravo je stubama došla grupa od trideset omladinaca i išli su prema školi. Ja sam bio s druge strane zida i nisu me mogli vidjeti. Odjednom čujem kako jedan iz grupe pita: “Hoćemo li sad bacati?” Odmah mi je sinulo da je to grupa za bacanje kamenja na crkvu i samostan. Nije to bilo ništa novo, jer su i prije bacali kamenje na samostanske i crkvene prozore, samo što ih nikada nije bilo toliko odjednom. Sjećam se jako dobro jednog slučaja koji se dogodio baš kod te ograde kod škole. Čuo sam da kamenje leti na crkvene prozore te sam u civilu otišao preko parka do škole i tu zatekao jednog omladinca na djelu. Pitam ga: “Što to radiš?” On odgovori: “Pa hoću razbiti prozore na ustaškoj crkvi!” “Kako to misliš na ustaškoj crkvi?” pitam ga. “Znadeš li ti u kojem stoljeću je ova crkva napravljena?” On samo šuti i gleda u kamen koji diže u ruci. “U četrnaestom stoljeću”, odgovaram mu ja. “U kojem stoljeću su se ustaše pojavili?” pitam ga. On i dalje šuti. “U dvadesetom stoljeću”, odgovaram mu ja. “Misliš neka stoljeća pobrkao?” On je i dalje samo šutio, ostavio kamen i otišao dalje. (…)

Godina 1997.

Prvi povratnik u Ilok i Podunavlje je naš o. Ferdo Posavec. Doći će u samostan još 10. prosinca 1996. godine. “Prve laste” povratnika u Ilok slijedit će ga još u drugoj polovici prošle godine. Među njima prvi gradonačelnik S. K. koji će se vratiti u svoj grad i početi uredovati u njemu. U uredu, na svom radnom mjestu će se pojaviti 18. lipnja 1997. godine. Tjedan dana kasnije (23. lipnja 1997. g.) na radnom mjestu u Iloku naći će se svi djelatnici njegova ureda. Gradonačelnik i cijela uprava dat će primjer i poticaj svim drugim prognanim Iločanima da se i oni vrate svojim kućama. Masovniji povratak zbit će se kao što smo na početku rekli tijekom ove godine.

Povratkom većine prognanika Ilok opet postaje većinski hrvatski grad kao što je to oduvijek i bio. Iznimke koje samo potvrđuju pravilo su dvije: VRIJEME TURSKE OKUPACIJE (od 1523. do 1688.) i ovo VRIJEME SRPSKE OKUPACIJE. Vjerujemo da treće iznimke neće biti. Da će Hrvatska biti ono što je postala ovim Domovinskim ratom: suverena, svoja na svome.

Naše iločke povratnike imat će tko dočekati u Iloku. Od onih 1200 koji su nakon Iločkog konvoja 17. listopada 1991. ostali, preostat će samo 750. Polovica od broja koji nedostaje jesu oni koji će kroz ove godine Domovinskog rata umrijeti u Iloku. Rekli smo već na početku da su oni koji su ostali bili većinom starije osobe, koje nisu željele ići na put, nego su ostali u kući da je sačuvaju za svoju djecu i unučad. Bio je taj trend pred odlazak: mladi i radno sposobni neka obvezno idu na slobodni dio Hrvatske, a stariji neka ostanu čuvati kuće i imanje. Druga polovica koja nedostaje brojci 1200 jesu oni koji će tijekom okupacije biti nasilno protjerani u slobodni dio Hrvatske. Kod susreta svatko će pričati svoju priču: prognanici svoju prognaničku, a koji su ostali svoju okupacijsku. Ni jedna ni druga nije ni laka ni lijepa. Svatko od njih mogao bi napisati svoju knjigu koliko mu se toga dogodilo i što je sve izgubio od života i imanja kroz ove godine rata.

Povratnike će dočekati i njihova crkva sv. Ivana Kapistrana i njihov samostan. Doduše, crkva će imati zazidana vrata, slupane vitraje i izbušeni toranj. Međutim, već su čekala troja nova vrata. Zajednički ćemo, i povratnici i oni koji su ostali, srušiti zid na ulazu u crkvu i postaviti nova vrata da kroz njih u crkvu mogu ući svi Iločani i ljudi dobre volje, jer to je najsvetije mjesto u Iloku, mjesto međusobnog susreta i susreta s našim nebeskim zaštitnikom sv. Ivanom Kapistranom i dragim Bogom. (…)

Valja ovdje zapisati, zbog povijesne istine, da su se iločki Hrvati, kad su mnogi od Srba pred Iločki konvoj pobjegli u Bačku Palanku i Srbiju i ostavili svoje domove na milost i nemilost, brinuli za njihove kuće i blago u svinjcu, kokošinjcu i staji. Oni će, kad će se vratiti zajedno s JNA 17. listopada 1991. u Ilok, ući u svoje domove s ključem i sve će biti u redu, ali tu ljubav oni neće uzvratiti prognanim Hrvatima. Naši prognani Hrvati vratit će se u opljačkane i opustjele domove. Domove koje će morati još dugo popravljati i godinama puniti, jer da se u kući ima sve što se prije imalo, treba puno toga. U obnovi pomaže i država Hrvatska koliko može, jer je tek iz rata izašla.

Ilok i cijeli iločki atar biva svakim danom sve ljepši i ljepši jer su se u njega vratili oni koji su u njemu rođeni i koji vole svoj grad. A kad se nešto voli, to se njeguje, pazi i dotjeruje. Vratili su se svoji na svoje. Vratili su se oni koji ne ruše nego grade, koji ne otimaju nego popravljaju i nanovo dižu. Hvala Bogu i zaštiti sv. Ivana Kapistrana doživjeli smo i taj dan i te trenutke. Iločki vinogradi već su ukras iločke okolice, a konačnom obnovom to će postati i sam stoljetni grad s prekrasnom crkvom, dvorcem i bedemima. Postat će najljepša istočna vrata kroz koja se ulazi u Lijepu našu.

fra Marko Malović, Ostajemo u Iloku