Poslije jedne trodnevnice koju je on održao u čast svete Vinčence u Blatu na Korčuli, naš je otac provincijal zapitao tadašnjeg župnika kakav je bio odaziv vjernika na njegovim propovijedima. “Vrlo dobar, mimo svakog očekivanja!” odgovori župnik. “A je li započinjao svoje propovijedi riječima: “Dragi moji slušatelji!” ili: “Dragi moji gledatelji!”

Očito, i njegov vrhovni starješina bio je svjestan njegove ljepote i pomalo strahovao nad njim. Tako je to: ako si lijep, čini se da si i u apostolatu uspješniji, ali zato u trajnoj opasnosti od Adamovih kćeri. A ako si ružan, odnosno ako misliš da si tužan, jer je ljepota uvelike relativna, patiš od kompleksa manje vrijednosti i vjeruješ da je čak i tvoj apostolat zbog toga manji i uspješan. Tako — bio lijep ili ružan — zlo i naopako! Doista, i fratarski je život borba, pa čak i sa stajališta tjelesne privlačnosti. Ipak, onaj koji poduzima što god je u njegovoj moći da u toj životnoj borbi izdrži do kraja, a uz to ima u pozadini četu onih koji se za njegovu ustrajnost mole i žrtvuju, izdržat će usprkos svemu! A ako je medu moliteljima i žrtvovateljima i vlastita majka – pobjeda je osigurana. Drugačije ne može ni biti! Jer “žene će uvijek biti utrobom i kolijevkom, ali nikada grobom. Mi umiremo da bismo mogle životu dati život, iste kao što i prsti naši predu konac za haljinu koju nikada neće nositi… I zbog toga tugujemo, a ipak nas sve to ispunja radošću“ (Halil Džubran, Isus Sin Čovječji, str. 125.) Te se riječi mogu primijeniti na svaku pravu majku, ali je značajno da ih H. Džubran stavlja u usta jednoj susjedi Blažene Djevice Marije. Dakle, te bi riječi najsavršenije pristajale na usta idealnih svećeničkih majki, a upravo majka mog subrata bila je jedna od takvih. Ona je doista “svoju djecu odgajala, rađajući ih toliko puta koliko je puta zapazila da se od Boga odvraćaju* (A, Augustin, Ispovijesti, 9.9).

Trideset petih godina svoga života, u godinama najzrelije ljepote i šarma, moj je subrat bio vjeroučitelj i neslužbeni kapelan u jednoj našoj samostanskoj crkvi, jednoga našeg velegrada. U tom svojstvu svake je godine pripremao skupine prvopričesnika i krizmanika i po koji mladi bračni par. Budući da u ono vrijeme nije nikome bilo lako doći do potrebnih sredstava za život, moj je subrat omogućio jednoj mlađoj fotografkinji da dođe na relativno lak način do lijepe zarade: fotografirala je skupine i pojedince njegovih prvopričesnika, krizmanika i mladih bračnih parova. Treba li se onda čuditi da je ta mlada žena bila sva zaokupljena mišlju kako da mu se oduži. Najviše je po­stigla kad ga je uspjela nagovoriti da ga smije fotografirati.  Uvjerila ga je da će u izlogu njezine radnje, uz sliku njegovih vjeroučenika njegova biti najbolja propaganda za njegov rad s mladima. Sliku je povećala, uokvirila u prekrasan okvir i tako uokvirenu njemu poklonila.

U izlogu njezina lokala njegova je slika bila atrakcija bez premca. Njiegove obožavateljice satima su stajale pred izlogom pomalo nesretne što sliku svog idola ne mogu kupiti.

Moj subrat nije mnogo držao do svoje ljepote, zato je svoju sliku poslao svojoj majci, a ona ju je stavila u sobu koja se u Dalmaciji zove “tinel”. U nju kućna čeljad rijetko ulazi, a služi kao soba za primanje gostiju. U njoj se u posebnoj vitrini drže sitne kućne dragocjenosti. Po njezinim zidovima izvješene su slike članova obitelji, naročito djece iz njihova najranijeg dje­tinjstva, po koji starinski predmet – lula, sablja, samokres; tu je i koji goblen što ga je izradila domaćica – majka u mladim dani­ma, po koja ručno izvezena torba ili neki komad narodne nošnje. Među tolikim izlošcima i slika mog subrata našla je dolično mjesto.

Došli su ljetni praznici. Moj subrat našao se jednog dana s majkom u sobi za primanje. Kad je ugledao svoju sliku, zapitat će je;

“Onda, majko, što ti se čini od moje slike?”

“Lijepa je. A tko ti je izradio?”

“Jedna fotografkinja.”

Nato majka zašuti, a jer ju je sin dobro poznavao i jer je slu­tio o čemu razmišlja, ponovno je zapita:

“A što si zašutjela?”

“Sinko, kad me pitaš, kazat ću ti. Voljela bih da je fotograf nego fotografkinja!”

Ona je i ovom prigodom – Bog zna po koji put – ponovno i ponovno rađala svoga sina.

Drago Kolimbatović, OP

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.