Ana i Tomislav svirali su kršćanski hardcore punk, a on se sada s Ognjem sprema ‘zapaliti’ Doru

Kad uđete u netipični dnevni boravak obitelji Mihac Kovačic velika je šansa da će vam pogled “zarobiti” stoljetni drveni pianino na južnom zidu prostorije. No ako napravite korak-dva prema njemu, primijetit će te da se iz starog drveta, na mjestu gdje bi trebale biti tipke, ne baš potpuno bijelim zubima smije synthesizer.

Pogled bi vam potom mogao uhvatiti kontrast spomenute prostorije, u kojoj ne postoji gotovo nijedan identičan komad namještaja, s modernom kuhinjom na koju se nadovezuje. S jedne strane je zidni nosač za gitaru na kojem visi samo remen, a s druge prostorija glatkih ploha koja nudi svu funkcionalnost potrebnu da se zadovolje gastronomske potrebe šesteročlane obitelji. Polica za knjige slijedi identičnu nit: od biografije Keitha Richardsa, preko Jordana Petersona do Hadjadjevih lekcija o očinstvu uz pomoć sv. Josipa.

Ukratko, dom Tomislava i Ane Mihac Kovačic pokazuje djelić vizije kako bi Crkva mogla izgledati da je, kojim slučajem, “pokrstila” postmodernu.

No on je i odraz njih samih, njihovog shvaćanja svijeta i Crkve te međusobne dinamike koja je rezultirala nekim zanimljivim i jedinstvenim iskustvima.

‘Rock and roll’

“Kad sam došao na studij u Zagreb otkrio sam rock and roll. Do tada su u meni kolali techno i rave. Volim glazbu koja ima energiju, koja me ‘diže’ i u meni radi kuršlus. Dok bih ‘devetkom’ putovao na Ekonomski fakultet iz mojih slušalica treštali su Azra i Guns N’ Roses, a ja sam svirao ‘zračnu gitaru’, ne mareći previše za poglede ljudi”, govori nam Tomislav, frontmen koprivničkog benda Ogenj koji se ovog vikenda sprema pokoriti Doru.

Tomislav je, zahvaljujući roditeljima, “oduvijek u vjeri”. Kao dječak ministrirao je u crkvi u Svetom Jurju u Turnju, malom mjestu kraj rodnog Čehovca u Međimurju, te se uz oltar uvijek “osjećao nekako drukčije”.

“Izabrao sam gimnaziju, ali da me imao tko uputiti, možda bih ušao u sjemenište”, otvoreno će reći.

Tomislav Mihac Kovačic, frontmen benda Ogenj. Foto: Bitno.net

Ovako je svoj vjerski život nastavio kao laik, privlačeći poglede ne za oltarom, nego mamuzama koje je pričvrstio za starke, a koje su odzvanjale mramornim podovima zagrebačkih crkvi kad god bi došao na misu.

U studentskim danima, na putu za Modrave, upoznat će i svoju Anu, tada srednjoškolku.

“Čim sam ušao u autobus ugledao sam zgodnu alternativku koja je očito bila vjernica – zaljubio sam se na prvi pogled.”

I dok je Ana odmah “ispunila sve kvačice” na Tomislavovu popisu uvjeta za idealnu partnericu, njenim emocijama trebalo je vremena da se probude.

“Kod mene sve ide polakše, dok je Tomislav puno brži, žustriji”, reći će Ana koja, tijekom priprema za Doru, drži “četiri kuta kuće”.

Također odgojena u vjeri, kao tinejdžerka bila je dijelom zajednice Stepinčeva mladež u Koprivnici. Premda nije nosila mamuze na starkama, njen hipijevski stil odijevanja, s dimijama i palestinkama, znao je povući komentar tadašnjeg župnika da bi se za crkvu trebalo “pristojnije oblačiti”.

Začuđeni pogledi  s obje strane, crkvene i svjetovne, pratit će ih do danas, no to, čini nam se, naše sugovornike nikada nije previše brinulo.

Božje ovčice

Ana i Tomislav u braku su 12 godina, a od početka veze njegovali su vjerski život, ali i pronalazili načine kako da kanaliziraju svoju ljubav prema alternativi.

“Zajedno smo odlazili na ‘mešu’, pa na Aninu zajednicu, živjeli smo čistoću i osjećali snažan žar za evangelizacijom.”

“Uvijek smo htjeli da Crkva izađe na ulice, kao što ističe i papa Franjo.”

Produkt toga bit će Božje ovčice, kršćanski hardcore punk bend s kojim će obići velik dio Europe, naviještati Krista po “rupčagama i birtijama”, ali i zatvorima u Poljskoj.

Tomislav je gitaru počeo svirati u 7. razredu te je kroz godine imao nekoliko bendova, uključujući i jedan koji se zvao “Toilet paper”.

S druge strane, Ana nije svirala niti se bavila glazbom. No u trenutku kad su Božje ovčice ostale bez basista, pridružila im se na Tomislavov nagovor.

“‘Ajde, bas ima samo četiri žice, bumo nekaj smislili’, nagovarao me, ali to je bio kaos, ha ha.“

“Naučio me hvatove, premda ni sam nije bio stručnjak za bas, a nije bio baš ni neki učitelj”, dodat će kroz smijeh Ana, koja, ironično, radi kao učiteljica u školi.

“Znala sam svirati samo naše pjesme. Ispočetka sam na bini stajala kao kip, ali sam se s vremenom opustila, a ionako se nisam previše čula, bila sam u pozadini, ha ha.”

Oboje kažu kako su uživali putovati zajedno i svirati na pozornici. Upoznali su i poznatog ‘rock-svećenika’ Davida Piercea, s čijim su bendom No Longer Music nastupali u Rijeci, na Kontu, popularnom okupljalištu alternativaca.

Tomislav će njihove sviračke dane opisati ovako:

“Kad bi ljudi čuli da smo kršćanski hardcore punk bend ismijali bi nas. Znali smo dobivati i prijetnje. No na pozornici smo uvijek išli ‘do daske’. Izašao bih sa ženskom čarapom na glavi, a Ana bi mi nacrtala crveni križ na prsima i krila na leđima. Uslijedilo bi sat vremena pržione, skakanja s bubnja, bacanja među ljude… distorzija, hard core, samo to mi je palilo krv. Nakon nastupa ljudi bi odmah promijenili mišljenje, a to nam je otvaralo mogućnost da s njima pričamo o vjeri.”

Ana Mihac Kovačic, nastup s Božjim ovčicama. Foto: Bitno.net

Nakon vjenčanja, trudnoće i rođenja prvog djeteta, Božje ovčice prestat će postojati, ostavši zapisani u glazbenim almanasima kao vjerojatno najsmioniji kršćanski glazbeni projekt u Hrvatskoj.

Brak pa Ogenj

Zanimljivo je da su Tomislav (Mihac) i Ana (Kovačic) odlučili uzeti prezime od budućeg  supružnika te je tako nastalo dvojno prezime “Mihac Kovačic” koje nose i njihova djeca: Job, Ruta, Ruah i Izak.

Također, naši su sugovornici godinu dana, u Radićevoj ulici u Zagrebu, vodili kršćanski kafić “Damask” koji, nažalost, nije zaživio.

Taj je pokušaj financijski i psihološki iscrpio mladu obitelj.

“Bio sam u komi. Tri sam mjeseca sjedio u kući pred televizorom što se nikada ranije nije dogodilo. Ana me natjerala da se vratim u teretanu, ali i glazbi.”

S vremenom je došlo do osnivanja benda Ogenj, koji, za razliku od Božjih ovčica, nije evangelizacijski projekt. No brojni njihovi uradci, poput pro-life pjesme “Duša”, ali i trenutačnog hita “Daj, daj”, jasno otkrivaju izvor Tomislavove inspiracije.

Iza sebe već imaju tri albuma i dva Porina, no tek sada doživljavaju masovniju popularnost. Pitamo Tomislava i Anu kako uspijevaju balansirati život s četvero djece, poslovima te glazbom koja nosi svoje posljedice: česte nastupe, povratke u kasnim noćnim satima, probe i snimanja.

Ana ističe: “Tomislav ima fleksibilno radno vrijeme, a ja sam organizirala kuću i djecu. On pomaže kad god je doma. Uostalom, bilo bi čudno da se ne bavi glazbom, ona je dio njega.”

No bilo je dana kada je naš sugovornik htio potpuno napustiti glazbu.

“Nisam više imao volje svirati za 50 eura i vraćati se u pola četiri ujutro doma, a nisu me zanimali ni zafrkancija ni piće. Tu mi je pomogao ispovjednik koji je na moje brige samo odgovorio: ‘Glazba je dio tebe i svi vidimo da te to pokreće. To je tvoje svjedočanstvo zajednici.’ Tako sam nastavio.”

‘Čuđenje u svijetu’

Kad smo Tomislava i Anu Mihac Kovačic pitali gori li u njima i dalje “evangelizacijski žar”, odgovorili su kako je on sada preuzeo drugi oblik.

“Sada se više trudimo evangelizirati primjerom”, reći će Ana te kao nit vodilju istaknuti poznatu rečenicu Majke Terezije: “Što možete napraviti kako bi promicali mir u svijetu? Idite kući i volite svoju obitelj.”

Svake nedjelje, uz misu, s djecom mole krunicu. Večernja molitva i čitanje priča iz dječje Biblije također su neizostavni ritual prije spavanja.

Ana će dodati kako čeznu za nekim oblikom obiteljske zajednice gdje bi mogli s djecom dodatno rasti i iskusiti vjerski život, dok Tomislav ističe da su za njega brojne zajednice često bile “premlake”.

“Znam da je problem u meni”, reći će kroz smijeh, “ali i dalje osjećam želju da izađemo na ulice, nemam mira.”

Ana i Tomislav Mihac Kovačic s obitelji i psom. Dvomjesečni Izak spava u kući. Foto: Bitno.net

No svijet u posljednje vrijeme sve više dolazi k njima. Otkako je “Daj, daj” prerastao u jednog od favorita Dore, mediji im se stalno javljaju.

“Nažalost, tu se uvijek ponavljaju isti stereotipi, hoću li ja, kao vjernik, moći dijeliti pozornicu s LGBT ili pro-choice izvođačima. Kao da hodam po ulici i gledamo tko je to… Uvijek smo svirali i surađivali s ljudima različitih svjetonazora, a upravo nas ovakva medijska pitanja razdvajaju”, odmahnut će Tomislav rukom i dodati: “Osjećam se dovoljno snažno i ugodno u svojoj koži da mogu stati pred svakog čovjeka i biti to što jesam.”

Prije stotinjak godina Antun Branko Šimić napisao je da su “pjesnici čuđenje u svijetu”, a to – s njegovom pojavom, tetovažama i kršćanstvom prožetom žestokom glazbom – svakako vrijedi i za Tomislava (ali i Anu). Nama se, pak, čini da upravo u spajanju nespojivoga Bog ponekad otkriva svu raskoš svoje kreativnosti.