11. SRPNJA

Sv. Benedikt – duhovni velikan i jedan od otaca zapadne kulture

Benediktinski je red jedan od najstarijih crkvenih redova na kršćanskome Zapadu. Red se odatle ubrzo proširio po cijeloj Europi.

sveti benedikt0

Foto: www.saintmeinrad.edu

“Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen”.

Ovim riječima započinje svoj govor o Benediktu sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu životu i djelu.

Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija, kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku.

U blizini njegova rodnog grada u Kastorijanskoj dolini u špiljama je živjelo nekoliko monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, tako da je vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom.

Poslan je na studije u Rim. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja. Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. No nije sve bilo samo negativno. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali.

Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom.

Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegova prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi.

BeneTri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Ovako misli živjeti zauvijek.

Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se “na mjesto svoje ljubljene samoće…” (Dijalozi II, 3).

No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom i služiti svemogućem Bogu. Gradi tada u Subiacu u Sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao.

Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog) života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja, ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista.

Za svetog Benedikta poniznost je sinonim monaškog života. Sv. Benedikt svojim monasima poniznost predstavlja kao put potpunog predanja po kojem krepost postaje radošću, a Bog izlijeva svoju milost te dušu uzdiže k sebi i vodi u vječni život.

Monah je kršćanin koji se daruje, koji se, prihvativši Božji dar zvanja, posve predaje Bogu da ga on vodi putem poniznosti, putem koji vodi od straha ka savršenoj ljubavi.

Ime “monah” dolazi od grčke riječi monos, što znači “sam” i “jedan”. Prema tome su nastala i dva značenja monaškog imena. Neki oci, npr. sv. Jeronim, tumačili su da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom; dakle monah je eremit-pustinjak. Drugi su oci, osobito sv. Augustin, povezivali monaško ime s jedinstvom: monah živi u zajednici s braćom, ali svi su “jedno srce i jedna duša”. Monasi koji žive u zajednicama zovu se “cenobiti” (koinos = zajednički + bios = život).

Benediktinski red je jedan od najstarijih crkvenih redova na kršćanskome Zapadu. Iznjedrila ga je najranija monaška tradicija prvih stoljeća Crkve, a utemeljio sveti Benedikt. Nakon prvih monaških zajednica kod Subiaca, 529. godine osnovao je poznati samostan na Montecassinu. Red se odatle ubrzo proširio po cijeloj Europi.

Prvi benediktinski monah koji je došao u Hrvatsku bio je opat Martin. Prikupljajući moći kršćanskih mučenika došao je u dodir i s hrvatskim narodom. Nakon njega, na poziv hrvatskih vladara, dolaze i drugi benediktinski monasi. Osnivaju brojne opatije u kontinentalnim, a još više u primorskim dijelovima Hrvatske. Kao ljudi pismenosti i kulture, monasi i njihove zajednice, uživali su veliki ugled kod hrvatskih knezova i kraljeva. No stjecajem raznih povijesnih okolnosti, mnogi su njihovi samostani u sljedećim stoljećima prestali djelovati. Danas u Hrvatskoj, uz osam ženskih benediktinskih opatija, postoji i jedna muška benediktinska zajednica, priorat Ćokovac kod Tkona na otoku Pašmanu.

Molitva sv. Benediktu, zaštitniku Europe

Sveti Benedikte, koji si životvornom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćenske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svijetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas blizu svojim nebeskim zagovorom da Europski narodi nađu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva.

Izvor: www.benediktinci.hr

Objavljeno: 11. srpnja 2017.

Možda vam se svidi