11. PROSINCA

Papa Damaz – sazvao je sabor koji je definirao božanstvo Duha Svetoga i pozvao sv. Jeronima da prevede Bibliju

Slavimo opet jednog papu sveca. Takvih je bila većina u prvim stoljećima Crkve. Mnogi od njih u doba ljutoga progonstva zapečatiše svoju ljubav prema Kristu i Crkvi vlastitom krvlju i životom. Sv. Damaz, papa, umro je ipak kao priznavalac, ali svetac, koji je vjerno služio Kristu i Crkvi.

Foto: www.franciscanmedia.org

Nakon smrti pape Liberija, koji si je ovjekovječio ime gradnjom najveće Gospine crkve u Rimu, Santa Maria Maggiore – Svete Marije Velike, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz, od 366. do 384., a bio je rođeni Rimljanin. Izbor novog pape nije bio ipak jednoglasan. Manjina, koja se nije slagala s pomirljivom politikom pape Liberija prema njegovim rimskim protivnicima, a nadasve prema raskajanim arijancima Istoka, izabrala je đakona Urzina. Opet je došao u Crkvi do izražaja bijedni ljudski čimbenik koji je toliko puta nanio mnogo zla. Došlo je, naime, do krvavog sukoba između dvije stranke pri čemu je bilo i mrtvih glava, te obeščašćenja crkava, tako da je bio potreban zahvat i samoga cara Valentinijana I. i njegova gradskoga prefekta. Napokon je pobijedila stranka zakonitog pape, a Urzin je poslan u progonstvo. No, s time nije bilo sve gotovo. Njegovi pristaše i dalje su rovarili tako da je Urzinu kratkotrajno bio dopušten i povratak u Rim. Damaz je zbog svega toga imao prilično buran pontifikat u kojem je morao mnogo trpjeti.

Za svoga pontifikata Damaz je održao u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz drugo, o obnovi vjerskoga života u svećeništvu i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem god. 381., sazvao je i II. opći sabor i to u Carigradu. Na saboru je definirao božanstvo Duha Svetoga, koje su nijekali makedonijevci. Nicejskom vjerovanju dodano je: “I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…”

“To je vjeroispovijedanje kao nicejsko-carigradsko ušlo kasnije u liturgiju. U starini je bilo vezano samo s krštenjem, tek u VI. st. ušlo je u svetu misu i to najprije u Bizantu, zaslugom patrijarha Timoteja, zatim u Španjolskoj, a u Rimu tek god. 1014., na zahtjev cara Henrika II. Došlo je pri tom do razlike mišljenja – Istok je ovako razumio izlazak Duha Svetoga: On proizlazi od Oca preko Sina; Zapad naprotiv ovako: On proizlazi od Oca i Sina. Kad su na Zapadu dodali ‘Filioque (i od Sina), nisu to smatrali proširenjem, nego samo tumačenjem vjerske istine. Istok, međutim, nazvao je to krivotvorenjem vjeroispovijesti i okrivio Zapad zbog krivovjerja: tako je ono Filioque, uzrokovano nejasnoćom na I. carigradskom koncilu god. 381., postalo još jedan povod za raskol između istočne i zapadne Crkve god. 1054. i ostalo elementom razlike sve do dan-danas…” (August Franzen)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, našem zemljaku sv. Jeronimu, prijevod Svetog pisma na latinski jezik i tako je nastala glasovita Vulgata. Sv. Jeronim izveo je prijevod između god. 383. do 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskoga prijevoda zvanog Itala, a neke je samo ispravio, kao na primjer Evanđelja. Prijevod Vulgata važan je osobito zato što je gotovo isključivo istom po njemu Biblija postala pristupačna cijeloj Europi i što se na njemu temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana. Tridentski sabor proglasio je Vulgatu dogmatski ispravnom i tako je ugled tom prijevodu još više porastao, te je kao službeni prijevod Katoličke Crkve ušao i u sve liturgijske knjige. Tako je ostalo sve do Drugoga vatikanskog sabora.

Papa Damaz, koji je mnogo prijateljevao sa sv. Jeronimom, i sam se okušao na spisateljskom polju. Sastavio je priličan broj natpisa u stihovima koji su bili namijenjeni grobovima svetih mučenika po katakombama, koje su u međuvremenu bile već prilično zatrpane i koje je sveti Papa htio opet otvoriti pobožnim hodočasnicima. Papine je epigrame kaligraf – lijepopisac Furije Dionizije Filocal uklesao u mramor lijepim umjetničkim slovima. Papa je dao na grobovima mučenika sagraditi veličanstvene crkve za koje mu ništa nije bilo odviše dragocjeno. Za sobom je ostavio čuveno djelo: “Carmina”.

Papa Damaz obogatio je i liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, to jest onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.

Papa Damaz umro je u dobi od 80 godina, 11. prosinca 384. g., bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina (neki izvori kažu 20 god.), pripremivši je da bude zrela za oluje koje su je čekale u doba seobe naroda. Pokopan je u crkvi sv. Lovre u Rimu.

Ime Damaz je grčkoga porijekla i znači: “koji znade ukoriti”.
Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa, paratifusa.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 11. prosinca 2018.

Možda vam se svidi