SUVREMENE BESMISLENE OPTUŽBE
Promašenost ateističkih karikatura o Bogu
Tako neki uspoređuju Boga s "nevidljivim zmajem u garaži" (Carl Sagan), drugi s "nevidljivim ružičastim jednorogom", treći opet s "nevidljivim letećim špageti čudovištem". Premda znamo da su sva ova besmislena bića izmišljena, ne možemo njihovo postojanje ni potvrditi ni opovrći, pa bi nas ateisti htjeli natjerati da se zapitamo: nije li naš Bog zapravo isto to? Što možemo odgovoriti na ovakve optužbe?
Boga ne možemo vidjeti golim okom, povećalom, ni mikroskopom. Ne možemo ga čuti (osim, eventualno, metaforički) ni dodirnuti. Ne možemo ga izmjeriti mjernim instrumentom. Ukratko, njegovo postojanje ne možemo ni ustanoviti ni opovrći nikakvim prirodoznanstvenim eksperimentom. Ova činjenica navodi kritičare religije – ateiste i agnostike – na zaključak da je govor o Bogu i o drugim vjerskim istinama, ne samo pogrešan, nego i besmislen. Kakvoga, naime, ima smisla govoriti o nečemu što se ne može ni na koji način provjeriti? Tvrdnja koja se ne može nikako provjeriti, besmislena je.
Rukovodeći se ovom logikom, kritičari su religije tijekom posljednjih nekoliko desetljeća predložili nekoliko podrugljivih konstrukcija s ciljem ismijavanja religije. Tako neki uspoređuju Boga s “nevidljivim zmajem u garaži” (Carl Sagan), drugi s “nevidljivim ružičastim jednorogom”, treći opet s “nevidljivim letećim špageti čudovištem”. Premda znamo da su sva ova besmislena bića izmišljena, ne možemo njihovo postojanje ni potvrditi ni opovrći, pa bi nas ateisti htjeli natjerati da se zapitamo: nije li naš Bog zapravo isto to? Što možemo odgovoriti na ovakve optužbe?
Svaka neistina, da bi bila uvjerljiva, ima u sebi neku klicu istine. Tako je i u ovom slučaju. Točno je da se istinitost svake smislene tvrdnje mora moći nekako provjeriti. No jedna je stvar reći “nekako provjeriti”; posve je druga stvar reći “eksperimentalno provjeriti” ili “provjeriti metodama prirodne znanosti”. Problem je što nam kritičari religije pokušavaju nametnuti priridoznanstvenu, eksperimentalnu metodu kao jedino mjerilo. Ovakvo shvaćanje, prema kojemu tvrdnja, da bi bila istinita (i uopće smislena), mora biti eksperimentalno provjerljiva, poznato je u povijesti filozofije pod imenom logički pozitivizam. Takvo je shvaćanje, međutim, neodrživo, i to barem iz tri razloga:
(1) Takvo shvaćanje je u sebi proturječno. Naime, tvrdnja da je “eksperimentalna provjera jedini kriterij istinitosti ili neistinitosti neke tvrdnje” sama po sebi nije eksperimentalno provjerljiva. Ona dakle već sama pada upravo na onom kriteriju koji sama pokušava uspostaviti. Tako pobija samu sebe.
(2) Kad bi se takvo shvaćanje dosljedno prihvatilo, ne bi mogle opstati ni discipline poput matematike ili logike; discipline kojima inače nitko ne osporava najveću racionalnost. Matematika barata apstraktnim pojmovima i dolazi do apstraktnih zaključaka koji nisu eksperimentalno provjerljivi. Kompleksnih brojeva, primjerice, nema u prirodi. Nema ni idealnih geometrijskih objekata s kojima barata geometrija. Pa ipak, matematika ostaje neprocjenjiv alat iste one znanosti u koju se obično zaklinju isti kritičari religije koji postavljaju gore navedene primjedbe.
(3) Spomenute kritičare mogli bismo upitati posjeduju li oni razum? Nedvojbeno, njihov bi odgovor bio potvrdan. No upitajmo ih potom, mogu li tu tezu eksperimentalno dokazati? Mogu li vidjeti vlastitu pamet? Mogu li je čuti? Dodirnuti? Onjušiti? Mogu li je izmjeriti mjernim instrumentom? Nakon što niječno odgovore na sva ova pitanja, znači li to da njihova pamet uopće ne postoji; da ne misle?
Netko bi ovdje možda mogao odgovoriti da se eksperimentalno može provjeriti elektromagnetska aktivnost mozga. Možda, no to još ne znači misao, pamet ili razum. Elektromagnetsku aktivnost mozga ima i životinja, pa čak i stroj poput elektromotora ili radio odašiljača.
Drugi mogući odgovor bi bio da se postojanje misli, pameti i razuma ipak može provjeriti, posredno, promatranjem njihovih učinaka (posljedica), a te posljedice su čovjekovo razumno ponašanje. I doista, to je točno. Ali na isti način spoznajemo i Božju opstojnost: neizravno, promatranjem učinaka (posljedica) Njegove djelatnosti, a to je svijet, koji mora imati prvi uzrok – Boga.
Eksperimentalna metoda prirodnih znanosti ima svoju domenu, unutar koje je neprocjenjivo korisna. No poopćavanje ove metode kao jedinog i univerzalnog kriterija ljudskoga znanja je, kao što smo vidjeli, u sebi proturječno i neodrživo. Postoje istine koje se spoznaju mimo eksperimentalne prirodoznanstvene metode, apstraktnim zaključivanjem koje je logički sigurno premda nije eksperimentalno provjerljivo. Takve su, primjerice, logičke, matematičke i filozofske istine. Jedna takva istina je zaključak o Božjoj opstojnosti, do kojega dolazimo logičko-filozofskim zaključivanjem od učinka (stvorenog svijeta koji zahtijeva objašnjenje) k uzroku. Postoji također još jedna kategorija istina koja nije eksperimentalno provjerljiva, a to su istine koje spoznajemo jedino na temelju vjerodostojnog svjedočanstva drugih ljudi – takve su npr. povijesne istine. Na ovakav način, dade se pokazati, vjerodostojno ljudsko svjedočanstvo evanđelista svjedoči i o postojanju i nauku Isusa Krista i njegovoj objavi. Opširnije o ovim temama u drugim tekstovima.
S obzirom na izložene razloge, na primjere i karikature s početka možemo odgovoriti: ne, Bog nije poput nevidljivog ružičastog jednoroga, nevidljivog špageti čudovišta, ili Saganovog nevidljivog zmaja u garaži. Za razliku od navedenih apsurdnih konstrukcija, Božju opstojnost možemo spoznati objektivnim razumskim argumentima (premda ne prirodoznanstvenim eksperimentima), a isto tako i potvrditi vjerodostojnost njegove objave. Primjeri s početka, doduše, mogu poslužiti kao valjana kritika fideizma – stava da se u Boga vjeruje slijepo i bez razumskih temelja, stava koji je uvriježen u mnogim protestantskim krugovima i među katoličkim modernistima. Katolička crkva, međutim, ne pristaje uz fideizam1.
Izvor: Katolik.hr
————————————————————————————————————————————–
1 Vidi npr. KKC 36, 156, te dogmatsku konstituciju 1. vatikanskog sabora Dei Filius, poglavlje 2 i pripadajući kanon 1, te poglavlje 3 i pripadajući kanon 3.