U današnjemu evanđelju svete mise Gospodin optužuje pismoznance i farizeje jer su “zasjeli Mojsijevu stolicu” i, usredotočeni samo na sebe, napustili su brigu za ljude koji su im povjereni, to prostodušno mnoštvo ljudi koji su sada “izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”.1 Bile su im važne rese i priznanja, prva mjesta na gozbama i u sinagogama, da ih se pozdravlja na trgovima, naziva ih se učiteljima.2 Trebali su biti “sol i svjetlo” izraelskomu narodu, a ostavili su narod bez soli i svjetla. I sami su ostali u tami. Zamijenili su Božju slavu vlastitom slavom: “Sva svoja djela čine da ih ljudi vide.” Osobna oholost i častohleplje doveli su ih do gubitka poniznosti i duha služenja, obilježja onih koji žele slijediti Gospodina.

Krist upozorava svoje učenike: “Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’… Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.”3 Također nam je sam svojim primjerom mnogo puta pokazao put: “Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.”4 Bez poniznosti i duha služenja nemoguće je živjeti ljubav, koja tako ostaje nedjelotvorna. Bez poniznosti nema svetosti, a Isus ne želi ohole i egocentrične prijatelje u svojoj službi. “Božja sredstva uvijek su ponizna sredstva.”5

U apostolatu i u malim stvarima kojima služimo drugima nema razloga za samodopadnost ili umišljenost, s obzirom da sve to, ustvari, čini Gospodin. Kada služimo Bogu i drugima, zbog Boga, nadnaravni plodovi koje tražimo ne ovise o našim sposobnostima. Bez milosti, uzaludni bi bili naši najveći napori: “Nitko ne može Isusa priznati Gospodinom, nego pod djelovanjem Duha Svetoga.”6 Samo milost može povećati snagu naših ljudskih sposobnosti da bismo izvršili djela koja su iznad naših mogućnosti. “Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.”7

Boreći se da dostignemo krepost poniznosti, postajemo djelotvorni i snažni. “Poniznost će nas osloboditi za velike zadaće, ali samo ako u sebi ne zatomimo spoznaju vlastite nedostatnosti i ako smo svjesni, iz dana u dan sve više, vlastite bespomoćnosti.”8 Moramo biti budni jer je najgora ambicija težnja za vlastitim “uzdignućem”, kao što su činili pismoznanci i farizeji. Ta nas ambicija potiče da u svemu što radimo i planiramo izvršiti tražimo sebe i svoje vlastito priznanje. “Oholost napada sa svih strana i posvuda pronalazi svoje žrtve.”9

Ako ne budemo ponizni, učinit ćemo nesretnima one s kojima živimo, jer oholost sve kvari. Tamo gdje je ohola osoba, ništa se ne odvija kako treba, nitko se ne tretira kako treba: obitelj, prijatelji, posao… Ohol čovjek očekuje i zahtijeva poseban tretman za sebe jer misli da je veći od drugih i svi trebaju pažljivo izbjegavati povrjedu njegove prevelike osjetljivosti… Njegovo dogmatsko držanje u razgovorima, njegovo ironično i sarkastično uplitanje u svaku diskusiju – nerijetko će druge prikazati u lošem svjetlu kako bi sam ispao bolji – nastojanje da prekine razgovore koji se posve prirodno razvijaju itd., sve su to pokazatelji nečega puno dubljeg: velike sebičnosti i egoizma kojim je obuzeta osoba čiji je životni horizont ograničen samo na sebe.

Ovi trenuci molitve mogu nam poslužiti da se u Gospodinovoj prisutnosti zapitamo kako se ophodimo s drugim osobama, je li naše ponašanje prema njima ispunjeno duhom služenja.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

1 Mt 9,36.

2 Usp. Mt 23,1–12.

3 Usp. Mt 23,8–11.

4 Lk 22,27.

5 SVETI IVAN ZLATOUSTI, Homilije na Matejevo evanđelje, 15.

6 1 Kor 12,3.

7 Jak 4,6.

8 Sveti Josemaría Escrivá, Prijatelji Božji, 106.