Kardinal može postati muškarac koji je barem prezbiter, svećenik, a odlikuje se naukom, ćudoređem, pobožnošću i razboritošću u radu. Kad je imenovan, ako još nije biskup, mora primiti biskupsko ređenje. Kardinalski zbor dijeli se na tri reda: biskupski, prezbiterski i đakonski. S godinama službe napreduje se iz nižega u viši red. Kardinali prema odredbi posebnoga prava biraju novoga papu, pomažu papi u skrbi za opću Crkvu radeći zborno, poglavito u konzistorijima kad su sazvani kako bi savjetovali papu i raspravljali o pitanjima veće važnosti, ili kao pojedinci u različitim službama koje obavljaju. Kurijalni kardinali stoluju u Rimu kao predstojnici raznih ureda ili drugih stalnih ustanova Rimske kurije ili vatikanske države. Rezidencijalni kardinali upravljaju svojim biskupijama, ali trebaju doći u Rim kad god ih papa pozove. Na čelu Kardinalskog zbora je dekan, a zamjenjuje ga prodekan. Kad je Apostolska Stolica prazna, Kardinalskom zboru pripada u Crkvi samo ona vlast koju mu daje posebni zakon i prema tom zakonu upravlja Crkvom do izbora novoga pape. Od 16. stoljeća Kardinalski zbor mogao je imati najviše 70 članova, a od Drugoga vatikanskog sabora taj broj nije više ograničen. S navršenih 80 godina kardinal gubi pravo sudjelovanja u izboru novoga pape.

dr. don Marin Škarica

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.