Hvaljen Isus i Marija!

Ako bismo prihvatili takav način razmišljanja – da Isus nije Bog jer ne može biti sam sebi posrednik – došli bismo do apsurdna zaključka da Isus isto tako ne može biti ni čovjek! Tako bi tvoji sugovornici zapravo sami sebi skočili u usta budući da u toj raspravi nije upitno je li Isus uistinu čovjek. Također, Isus nije posrednik između Boga i ljudi tako da bi on bio neko biće između Boga i čovjeka (anđeo).

Ne, Sveto pismo, prvi crkveni sabori i cijeli katolički nauk uče nas da je Isus i pravi Bog i pravi čovjek. Upravo stoga on može posredovati između Boga i čovjeka, Presvetoga Trojstva i ljudskoga roda. On je poput mosta koji dotiče obje obale i spaja ih premošćujući jaz koji se nalazi između njih. Taj je jaz ili provalija između Boga i čovjeka dvostruka: prvo, radi se o beskonačnoj razlici u naravi; drugo, radi se o grijehu. Kristovo se posredništvo sastoji pak u tome da u sebi uklanja „pregradu razdvojnicu“ (Ef 2,14) otkupljenjem čovjeka od grijeha i njegovim pobožanstvenjenjem.

O Isusovu božanstvu Sveto pismo govori na različite načine. Često je to implicitno, skriveno, npr. kada na Isusa primjenjuje neke starozavjetne citate koji se ondje odnose na Boga (Oca). Međutim, postoje i eksplicitna mjesta poput ovih:

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

I Riječ tijelom postade

i nastani se među nama

i vidjesmo slavu njegovu

– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. (Iv 1,1.14)

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,26–29)

Crkva je pod autoritetom nasljednika apostola – biskupa (vidi Dj 1,20; 1 Tim 3,1; Dj 20,28) i vođena Duhom Svetim (vidi Iv 16,12–13) tijekom stoljeća sve dublje spoznavala jednom zauvijek predanu vjeru. Stoga je crkveno učiteljstvo (Petrov nasljednik i biskupi u jedinstvu s njim) tijekom stoljeća preciznije definiralo pojedine istine apostolskoga nauka, osobito kada bi se pojavile osobe koje su naučavale krivo. Tako je na Kalcedonskom saboru 451. definirano:

Slijedeći svete Oce, složno učimo i ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, savršenog u božanstvu i savršenog u čovještvu, pravog Boga i pravoga čovjeka s razumskom dušom i tijelom istobitnog Ocu po božanstvu i istobitnog nama po čovještvu, „poput nas iskušanog u svemu, osim u grijehu“ (Heb 4,15), rođenog od Oca odvijeka po božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega spasenja, rođenog od Marije Djevice Bogorodice po čovještvu. Jednog te istog Krista Gospodina, Sina Jedinorođenoga, kojega moramo priznati u dvije naravi, nepomiješane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive. Razlika naravi nije njihovim sjedinjenjem nipošto dokinuta, nego je radije vlastitost svake sačuvana i sjedinjena u jednoj osobi i u jednoj hipostazi.

U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „Riječ je postala tijelom da postanemo ‘zajedničari božanske naravi’ (2 Pt 1,4): ‘Razlog radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji, Sinom čovječjim jest da bi čovjek, ulazeći u zajedništvo s Riječju i primajući tako božansko posinjenje, postao Sinom Božjim’. ‘Zaista Sin Božji je postao čovjekom da nas učini bogovima’. ‘Jedinorođeni […] Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga boštva, uzeo je našu narav da bi, postavši čovjekom, ljude učinio bogovima’“ (KKC 460).

Neka te Gospodin i dalje prosvjetljuje i vodi da možeš upoznavati i braniti svoju vjeru.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.