Hvaljen Isus! Crkva nas uči o tome kako svoje patnje valja pridružiti Isusovim kako bismo na taj način još više/bolje sudjelovali u Njegovu planu spasenja. Mene zanima što ako su te patnje izazvane, recimo, mojom nepažnjom, nebrigom. Konkretno, zbog neumjerenosti u jelu dobila sam tih ??? kilograma viška i sad kao posljedicu osjećam bolove… I kad predam Isusu te boli i velim mu – Eto, ako to ikome može koristiti na spasenje, ja ću pretrpjeti bez kukanja. A onda mi padne na pamet kako sam ja dobrim dijelom prouzročila da se te boli događaju, pa se povučem u nesigurnosti da je to njemu ugodno slušati i primati… Što Vi mislite, koliko ima smisla takve boli, za koje smo uglavnom sami krivi, predati Isusu?

Patnja je patnja, bez obzira na to jesmo li ju sami prouzročiti, ili ne. Uostalom, tko to samom sebi slobodno i svjesno želi patnje zadavati… To što želimo jedno, a posve drugo činimo – naša je patnja iz koje proizlaze mnoge druge patnje. Najčešće je veća patnja ne moći se othrvati nečem što ne valja, negoli podnositi posljedice takvih postupaka. Zbog posljedica pati tek tijelo, ali zbog uzroka pati duša. Itekako ima smisla Bogu prikazivati ne tek patnje tijela, već i patnje duše. Jer, što ima vrjednije nego pred Njega dolaziti posve shrvan, svjestan da nemaš koga za svoju nevolju optužiti doli samoga sebe. Prinosiš mu duhovnu nemoć, poraz vlastite volje, strah da si dvoličan, a onda i sve fizičke boli. Osobno mi se čini da je najdublja vrijednost Isusove žrtve, ne tek prinošenje Ocu boli koje su mu drugi zadali, već prinošenje boli koju je sam sebi zadao zbog nemoći da snažnije u nj kao čovjek vjeruje. (Čemu onda onaj krik: “Bože moj, zašto si me ostavio?”) Promišljajući o tome vidim da je veća patnja ne moći Bogu prikazati svoju nemoć da izađem iz grešnosti, nego mu prikazivati grijehe i posljedice grijeha. Možda je to onaj presudni obraćenički korak koji trebamo učiniti: dati mu svoju nemoć da mu se posve dadnemo.

Od srca te pozdravljam,

p. Luka Rađa