Komisija ICCRS-a za doktrinu (Međunarodna služba katoličke karizmatske obnove, op. prev.) primila je nekoliko pitanja o tome je li dopušteno na misi govoriti u jezicima kao reakcije na kolumnu objavljenu 24. kolovoza na informativnom servisu Zenit. Autor kolumne, o. Edward McNamara LC, citirao je dokument brazilske biskupske konferencije i zaključio da „nije u skladu s autentičnom karizmom Katoličke karizmatske obnove govoriti u jezicima za vrijeme mise“. No dokument brazilskih biskupa ne podupire taj zaključak. Voljeli bismo razjasniti to pitanje i otkloniti zbunjenost kod članova CCR-a.

Namjena dokumenta brazilskih biskupa bila je pozabaviti se specifičnim pastoralnim situacijama u Brazilu, i on se ne odnosi na univerzalnu Crkvu, iako sadrži neke korisne smjernice. Kako o. McNamara napominje, u dokumentu se razlikuje „molitva u jezicima“ (molitva upućena Bogu) od „govorenja u jezicima“ (poruke upućene okupljenim vjernicima). No on je previdio važnost te razlike za pitanje koje je posrijedi. Njegov se zaključak odnosi na „govorenje u jezicima“ tijekom mise, bez napomene da je ono što se uobičajeno događa u karizmatskim liturgijama „molitva u jezicima“. Biskupi ne kažu da se na misi ne smije moliti u jezicima, nego samo da predvoditelji ne bi trebali na to pozivati. Biskupi niti ne zabranjuju „govorenje u jezicima“, nego samo kažu da se ne ono bi smjelo odvijati ako nema tumača.

Kad razmišljamo o ispravnoj upotrebi dara jezika, važno je osvrnuti se na učenje sv. Pavla. Pavao govori o jezicima u 1 Kor u kontekstu uputa za liturgijska okupljanja Crkve (1 Kor 11-14). On opisuje jezike kao oblik molitve pod utjecajem Duha Svetoga. To je molitva iil pjevanje „duhom“ (1 Kor 14,15). Govoreći kako govornik u jezicima „Duhom govori stvari tajanstvene“ (1 Kor 14,2) Pavao pokazuje da su jezici predkonceptualna, predverbalna molitva – molitva srca kojom se hvali Boga naglas, ali bez riječi. Pavao ispravlja određene zloporabe u Korintu, gdje su se jezici prenaglašavali na štetu proroštava i drugih darova koji imaju veću moć za izgrađivanje tijela Kristova (1 Kor 14,1-17). On ipak kaže „Htio bih da vi svi govorite drugim jezicima“ i „Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi“ (14,5.18). Na drugom mjestu Pavao upozorava kršćane „Duha ne trnite […] Sve provjeravajte: dobro zadržite“ (1 Sol 5,19.21). Specifično upozorava: „Ne priječite da se govori drugim jezicima!“ (1 Kor 14,39).

Spisi crkvenih otaca također pomažu rasvijetliti ovo pitanje. Mnogi oci spominju jubilatio, oblik molitve i pjevanja naglas bez riječi. Njihovi opisi jubilatio vrlo su slični našem današnjem iskustvu molitve i pjevanja u jezicima. Sv. Augustin objašnjava: „Onaj tko tako moli ne izgovara riječi, nego određene zvuke radosti bez riječi, jer je to glas duše koja izlijeva svoju radost, izražavajući, koliko je moguće, što osjeća, bez razmišljanja o značenju. Radujući se u zanosu, čovjek koristi riječi koje se ne mogu govoriti i razumjeti, nego jednostavno pušta da se radost izlijeva bez riječi. Njegov glas tada kao da izražava sreću koja je tolika da je ne može objasniti“. Augustin ne samo da dopušta, nego i potiče svoju zajednicu da tako moli: „Radujte se i govorite. Ako ne možete izraziti svoju radost, kličite i hvalite. Takva molitva izražava vašu radost ako ne možete govoriti. Neka vaša radost ne bude nijema“. Sv. Grgur Veliki dodaje: „Mi to zovemo jubilus, kad imamo takvu radost u srcu da je ne možemo iskazati snagom riječi, ali ipak trijumf srca iskazuje glasom što ne može govorom. Sad se pravo kaže da su usta puna smijeha, a jezik klicanja, jer u toj vječnoj zemlji, kad je um pravednika obuzet u zanosu, jezik se uzdiže u pjesmi hvale“ (Moralia). Mnogi drugi oci slično pišu. Koja bi prilika mogla biti prikladnija za takvu radost koja se razlijeva u hvali bez riječi od onih trenutaka u liturgiji gdje ima mjesta za odgovor pjesmom ili hvalom, kao kod Aleluje i poslije pričesti? Zapravo, klicanje uz improvizirane melodije stoljećima je bio uobičajen dio liturgije, i izvršilo je značajan utjecaj na razvoj srednjovjekovne crkvene glazbe.

Ova nam povijesna pozadina pomaže razumjeti da jezici nisu nešto izvanjsko uvedeno u liturgiju. Radi se tu o načinu pjevanja ili molitve pod vodstvom Duha. Sigurno može biti i ponekad ima zloporaba dara jezika na misi, no jezici sami po sebi su djelo Duha, dar koji nas vodi do žarkijeg slavljenja, dubljeg predanja i intimnijeg zajedništva s Bogom. Mnogi ljudi u CCR-u mogu posvjedočiti da je tako.

Važno je upamtiti da su pape iz ranih godina CCR-a, od Pavla VI. do Benedikta XVI., izrazito podržavali i poticali Obnovu kao pokret u Crkvi. U nekoliko su prigoda pape slavile mise s grupama-članicama CCR-a, na kojima se pjevalo i molilo u jezicima. Mnoge biskupske konferencije objavile su izjave u kojima se pozitivno izražavaju o CCR-u i duhovnoj obnovi koju je ona donijela milijunima vjernika. Čitatelji koji žele saznati više o papinskim izjavama o CCR-u mogu se poslužiti knjigom ICCRS-a A Petar ustade: Zbirke papinskih obraćanja CCR-u o njegovih početaka do 2000. godine. Biskupske izjave sa specifičnim uputama treba čitati u svjetlu tih obraćanja.

Članove CCR-a u svim zemljama potičemo da održavaju dobre veze sa svojim mjesnim crkvama i da vjerno slijede sve smjernice što ih daju njihovi biskupi.

Izvor: ICCRS

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net