Prije svega potrebno je razlučiti samo nazivlje, jer nije isto biti kum na krštenju ili na krizmi te svjedok na ženidbi. Naime, kad se radi o sakramentu ženidbe, onda nije riječ o kumu, kao kod sakramenta krštenja i krizme, nego o svjedocima (usp. kan. 1116), o očevidcima vjenčanja. Svjedok je onaj koji je stvarno nazočan na vjenčanju i svjedoči da su bračni partneri javno dali ženidbenu privolu jedno drugomu. Stoga na vjenčanju može biti svjedok katolik i onaj tko nije katolik. Kršćanskim bračnim parovima preporuča se da za tako sveti čin uzimaju za svjedoke praktične vjernike koji će moliti s njima i za njih.

S druge strane, kum na krštenju ili na krizmi ne može biti bilo tko, nego je potrebno ispuniti određene uvjete koje mu Crkva određuje, jer preuzima svojevrsne životne zadaće i dužnosti. Da bi se nekomu dopustilo preuzeti službu kuma (usp. kan. 874, § 1), potrebno je da ga odredi sam krštenik ako je odrastao, a ako je riječ o djetetu, onda ga biraju roditelji; mora biti stariji od šesnaest godina; mora biti katolik – pričešćen i krizman te provoditi život u skladu s vjerom; ne smije biti pogođen kakvom crkvenom kaznom i ne smije zanijekati vjeru. U surječju s tim, primjera radi, kumovi ne mogu biti rastavljeni i ponovo vjenčani ili osobe koje žive u sličnom nedopuštenom braku, osobe koje žive sablažnjivim životom ili pak oni koji se protive katoličkom nauku.

Uloga je kuma na krštenju zastupati dijete koje još ne zna što se s njime zbiva; on je povjerenik Crkve i roditelja koji mu povjeravaju dijete; jamči za budući katolički odgoj djeteta i ulazi u duhovno srodstvo s djetetom te biva svjedok krštenja.

Kum na sebe preuzima obvezu pomagati kršteniku ili krizmaniku u razvoju vjere, također i materijalno ako dijete ostane bez roditelja. Zadaća kuma nije, a to se u zadnje vrijeme uvriježilo, da kumče na dan krštenja daruje kakvim darom i da ga se više ne sjeti, nego u prvom redu treba svojim životom i vjerskim iskustvom pomagati kršteniku i krizmaniku u sazrijevanju i pristupu u kršćanstvo, a to ne može onaj tko nije praktični vjernik. Kum je dužan upoznavati svoje kumče, ostati s njim u trajnoj životnoj povezanosti, moliti za njega, brinuti se za njegovo duhovno dobro, odgajati ga i poticati na kršćanski život i svojim mu životom davati primjer.

Biti kum je čast, ali i odgovornost. Prema tome, na krštenju i krizmi kum ne može biti onaj tko nije praktični katolik upravo radi cjelovitoga prenošenja katoličke vjere, jer ako netko nije katolik te osobno i javno ne zastupa katolička uvjerenja, onda ne može ni svjedočiti katoličku vjeru u cijelosti. O ovome trebaju voditi računa roditelji, odrasli krštenici i krizmanici, dakako i župnik, te jedni i drugi moraju u to biti upućeni kroz pastoralne pripreme prije primanja određenoga sakramenta.

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.