Poštovani!

Zamislimo da svećenik živi u teškom grijehu. Uzet ću primjer da ima obitelj. Taj svećenik treba biti razriješen službe, a nije. Jesu li primljeni sakramenti kod toga svećenika valjani? Znam da u sakramentima preko svećenika djeluje sam Krist, ali svećenik koji je u takvu grijehu ne bi trebao biti svećenik. Nadam se da ćete mi odgovoriti na pitanje jer me to jako brine.

Hvaljen Isus i Marija!

Pitanja svećeničke dostojnosti i svetosti i njihova utjecaja na slavlje sakramenata u svakom su povijesnom razdoblju nanovo mučila vjernike. Najdalje se u tome otišlo u vrijeme protestantske reformacije kada su njezini pripadnici otvoreno nijekali valjanost sakramenata koje je slavio svećenik koji je u teškom grijehu. Zbog ovoga i brojnih drugih nijekanja katoličke vjere u Crkvi je u 16. st. sazvan opći sabor koji, po mjestu održavanja, nazivamo Tridentskim saborom. Na tom je Saboru u Dekretu o sakramentima jasno potvrđeno: „Tko kaže da djelitelj koji je u smrtnom grijehu ne slavi i ne podjeljuje sakrament, premda se držao svega bitnoga što spada na slavljenje i na podjeljivanje sakramenta, neka bude kažnjen anatemom“ (kan. 12).

Crkva, naime, oduvijek vjeruje da je Krist taj koji tvori i podjeljuje sakramente. Svećenik to čini in persona Christi – u Kristovoj osobi, snagom svetoga reda (koji je neizbrisiv!). Sveti red prezbiterata (svećeništva) suobličuje čovjeka Kristu kao Glavi i Pastiru Crkve i to je svojstvo neovisno o tome je li ta osoba u stanju velike svetosti ili teškoga grijeha. Stoga se za valjanost traži samo osnovna nakana djelitelja sakramenta: činiti ono što čini Crkva te materija i forma sakramenta (npr. kod euharistije kruh i vino i riječi ustanovljenja – pretvorbe). Kažemo da sakramenti djeluju ex opere operato – samim izvršenim činom.

Velika nam je utjeha što možemo mirne duše primati sakramente, osobito odrješenje u ispovijedi, ne opterećujući se eventualnim svećenikovim grijesima, već razmišljajući o svojima. Btb

don Damir