“Zar Isus nije bio obješen na jedan od dva drveta sastavljeni križ? Biblija pokazuje da nije bio taj oblik. U Djelima apostolskim (5,30 i 10,39) čitamo da je Isus umro obješen na drvo ili na jedan ‘stup’ (ksylon). A za tu riječ kao i za riječ ‘stauros’ nije ispravan prijevod ‘križ’…” (J. S.)

Na spomenutim mjestima u Djelima apostolskim govori se da je Isus obješen na stup. Moramo nadodati i mjesto iz Prve Petrove poslanice (1 Pt 2, 24). Objesiti na stup, na drvo, bila je redovito kazna za teške prekršaje, za ratne zarobljenike, za odbjegle robove na cijelom starom Prednjem istoku. To je bila najveća i najsramotnija kazna. I Mojsijev Zakon prihvaća tu kaznu za teške prekršaje Zakona. Zakon naglašava da se mrtvo tijelo obješenoga istog dana pokopa, jer je obješeni prokletstvo Božje (Pnz 21,23).

Hasmoneji su tu jezivu kaznu izvršavali nad svojim protivnicima. Aleksandar Janej (103. – 76. prije Krista) dao je jednom zgodom objesiti 800 farizeja u svojem dvorištu, dok se on zabavljao sa svojim dvoranima uživajući u patnjama obješenih. Istu je kaznu primjenjivao i Herod Veliki i njegovi sinovi, posebno Arhelaj. I na taj su način htjeli pokazati da Židove, po Zakonu kažnjavaju, iako to nisu bili.

Međutim, nad Isusom nisu izvršili Židovi kaznu, oni su ga predali rimskom upravitelju Ponciju Pilatu. Po židovskom zakonu za bogohulstvo kažnjava se kamenovanjem. Oni su htjeli da Isus bude raspet. I to su tražili od Pilata.

Rimljani su tu kaznu preuzeli od Kartažana u trećem stoljeću prije Krista. Križ-stauros, bilo je jezivo i grozno mučilo, sramotno i ponižavajuće. Rimljanin nije smio biti razapet. Rimski pisci izbjegavaju spomen te kazne.

Kad su Rimljani došli u Palestinu, počeli su dizati križeve na sve strane, da narod drže u strahu i uguše u njima i svaku pomisao na pobunu protiv rimske vlasti. Kvintilije Var početkom kršćanske ere podiže u Jeruzalemu dvije tisuće križeva na kojima pribija pobunjenike. Nakon Arhelajeva pada (godine 6. poslije Krista) podižu na sva raskrižja judejskih putova ovo strašno i sramotno mučilo. Namjesnici Kvadrat i Komon razapeše brojne Samarijance i Židove. Namjesnik Feliks (52. – 60.) razapne “nebrojeno mnoštvo” Židova. Jednako i Gesije Flor (64. – 66.). Za vrijeme opsjedanja Jeruzalema (70. godine) Rimljani su dnevno razapinjali po pedeset Židova. Povjesničari govore da je ponestalo drva za križeve. Arheologija nam je pred nekoliko decenija otkrila u jednom obiteljskom grobu u predgrađu Jeruzalema ostatke jednog mladića koji je bio raspet sredinom prvog stoljeća.

Isus je bio raspet na križ. On je čuo jezivu presudu Pilatovu: “Ibis ad crucem! Ići ćeš na križ!”

Novozavjetni nam spisi to potvrđuju. Riječ stauros-križ susrećemo kod svih evanđelista, ukupno 16 puta, i kod ostalih novozavjetnih spisa 11 puta. A glagol razapinjati (stauroo) u evanđeljima se pojavljuje 33 puta, a u ostalim spisima Novoga zavjeta 11 puta. Imenica stauros i glagol stauroo znači samo križ i razapinjanje.

Križ je sastavljen od dvije grede, okomite, koja je redovito usađena na mjestima smaknuća, i poprečne grede, koju osuđenik sam nosi na mjesto razapinjanja. Apostol Toma nam svjedoči da je Isus bio razapet kada traži za dokaz svoje vjere: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala…” I Uskrsli ga poziva: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke…” (Iv 20 25, 28) U mističnom dodiru s Kristovim ranama, koje su ostavile trag razapinjanja i u proslavljenom Tijelu Gospodinovu, Toma ispovijeda vjeru u Isusa Krista: “Gospodin moj i Bog moj!”

Uskrsli Isus i Petru naviješta kakvom će smrću proslaviti Gospodina. Bit će to smrću na križu. “Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke, i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš!” (Iv 21, 18) Onaj koji je na križu umro, može zorno opisati uzdignuće na križ. Krvnici ruke razapinju na poprečnu gredu, zatim opasuju osuđenika i dižu na okomitu gredu, koja je već usađena u zemlju.

Isus Krist umro je razapet na križu. Petar će u svojem prvom govoru na Duhove to jasno naglasiti: “Isusa Nazarećanina… po rukama bezbožničkim razapeste i pogubiste.” (Dj 2, 22s) Isusa je rimski sud osudio na smrt, na križ, iako veća odgovornost pada na one koji su ga predali Pilatu.

Sveti Petar pred Velikim vijećem u Jeruzalemu (Dj 5, 30) i pred Kornelijem u Cezareji (10, 39) govori da je Isus bio obješen na “stup”. Tako i Pavao Židovima i bogobojaznima u Antiohiji Pizidijskoj (13, 29). Radi se o navodima iz Starog zavjeta, da se ukaže spasiteljska i otkupiteljska značajka Isusove smrti.

I Krist kaže: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut i Sin čovječji, da svaki koji vjeruje u njega ima život vječni.” (Iv 3, 14s; usp. 8, 28; 12, 32)

Apostol Pavao će ovu misao razviti u svojoj dubokoj poslanici Galaćanima: “Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer je pisano: ‘Proklet je tko god visi na stupu.'” (Gal 3, 13s) Jednako svjedoči i apostol Petar u svojoj Prvoj poslanici: “On koji u tijelu svom grijehe sviju ponese na drvo, da umrijevši grijesima, pravedno živimo čijom se modricom izliječiste…” (1 Pt 2, 24s)

Isus Krist otkupio nas je i spasio svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Jehovini svjedoci”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.