U mojoj župnoj crkvi postoji običaj da časna sestra podjeljuje pričest zajedno sa svećenikom. U nekim drugim župama svjedočila sam da to čine čak i neki laici. U nekim sam razgovorima dobila odgovor da je to opravdano kako bi se spriječilo preveliko produljenje svete mise. Ono što me muči jest činjenica da Sveto Tijelo kao sakrament podjeljuje netko čije ruke nisu to dostojne činiti. Smatram to obeščašćenjem sakramenta. Zanima me što Vi o tome mislite. Matea

Draga Matea,

sveti Ivan Pavao II. u svojoj „Dominicae cenae“ piše:

„Dirati posvećene prilike i dijeliti ih vlastitim rukama jest povlastica zaređenih, i ona označava aktivno sudjelovanje u službi Euharistije. Očito je da Crkva može dati ovu ovlast i onima koji nisu ni svećenici ni đakoni, kao što je to slučaj kod akolita u vršenju njihove službe, posebno ako su određeni za buduće ređenje, ili kod drugih laika koji su odabrani za to poradi prave potrebe, ali uvijek nakon odgovarajuće priprave.“

Mons. Šaško ističe da Crkva od drugog stoljeća poznaje vjernike laike koji su imali zadaću čuvati i dijeliti svetu pričest umirućima. U tom smislu ni današnji izvanredni djelitelji pričesti, koji u slučaju potrebe dijele euharistijski kruh tijekom ili izvan misnog slavlja, nisu apsolutna novost.

Naputak „Immensae caritatis“, koji je i definirao spomenutu službu 1973., određuje i koje uvjete treba ispuniti kandidat za njezino vršenje:

–   biti zrela krštena i potvrđena osoba, muškarac ili žena
–   odlikovati se vjerom i kršćanskim življenjem
–   gajiti pobožnost prema Presvetoj euharistiji i biti svjedok Krista pred drugim vjernicima
–   ne biti osoba koja bi mogla izazvati čuđenje ili sablazan vjernika
–   imati mandat biskupa (svećenik-predvoditelj misnog slavlja može ovlastiti osobu tijekom samog slavlja u slučaju potrebe i samo za tu priliku, za što je predviđen i poseban obred)

Dijeliti pričest tijekom euharistijskog slavlja izvanredni djelitelj može ako i samo ako su ispunjena dva uvjeta:

–   zbog broja vjernika pričešćivanje bi se pretjerano odužilo i time poremetilo dinamiku misnog slavlja
–   za pričešćivanje nema raspoloživih svećenika i đakona (zbog odsutnosti, bolesti, nemoći ili drugog opravdanog razloga).

Isti dokument određuje koji se redoslijed ima obdržavati kod određivanja izvanrednog djelitelja pričesti (kada nema akolite, koji je to po svojoj službi), bilo za neki period, bilo za određenu priliku. Taj je redoslijed (koji se, nažalost, često ne poštuje): „Čitač (misli se na postavljenog službenika, ne bilo koga tko „čita u crkvi“), bogoslov, redovnik, redovnica, katehist, netko od vjernika – muškarac ili žena.“

Uputa „Redemptionis sacramentum“ naglašava da se kratko produljenje slavlja, prema okolnostima i prilikama mjesta, ne smatra dovoljnim razlogom da bi izvanredni djelitelji pričesti vršili svoju službu.

Možda ponekad postoji opasnost da se ova služba ipak krivo shvati, kao da bi bila neko „pravo“ laika ili „nagrada“ koja bi se nekome podjeljivala za određene zasluge. Još manje bi bilo opravdano smatrati ovu službu korakom prema ukidanju (dogmatske, stoga trajno valjane) razlike između klera i laika.

No ako se ovoj službi pristupa s ispravnim razumijevanjem, u skladu s dokumentima Crkve i logikom vjere, onda se uistinu ostvaruje njezin smisao, a to je da bude pomoć u stvarnoj, izvanrednoj potrebi. Izvanredni je služitelj potreban kada nema redovitoga. Stoga prije svega valja moliti Gospodara žetve da pošalje (redovitoga) radnika u žetvu svoju. I sama Crkva bi, kako i liturgičari potvrđuju, možda trebala više paziti da izvanredno ne bi postalo redovito, čime bi i teološki smisao i značaj pojedinih službi bio zatamnjen.

Nešto više o toj tematici može se pronaći i u ovom broju Živog vrela.

Btb,

don Damir Stojić

SPAS | Bitno.net