Pročitala sam pismo “Ne moli mi se i eto” – i nalazim sebe u tim riječima. Zato pokušavam s djecom da dan završimo s čitanjem nekog kraćeg teksta, priče, nešto iz “MAK-a” (“Malog Koncila”), Biblije… tako da nije svaki dan samo odverglana naučena molitva. Iako su molitve lijepe, mislim da zapadamo u formalizam i da nam riječi prelaze preko usana bez osjećaja. Često sam doživjela u crkvi kada su djeca vodila molitvu krunice (ili bilo tko drugi, nije stvar u tome tko vodi) da su se Zdravomarije nizale kao iz automata i da su djeca jedva čekala da se završi. I to je bio njihov doživljaj krunice – ah, napokon gotovo! Možda vam ove riječi ružno zvuče, ali to je zaista tako. I ako sve te “obaveze odrađujemo”, nismo li kao farizeji u Isusovo vrijeme, koji su mislili da su napravili sve što treba, a toliko su promašili da nisu ni Boga prepoznali? Jer često je i u crkvi zajednička molitva kao na verglu. Kako postići da djeca kad ponove 10 puta Zdravomariju imaju drugačiji osjećaj od onoga: ah, kad će završiti! Kako da nam molitva bude ispunjenija?

Moliti se uči moleći. Da bi postala spontana i duboka, treba se potruditi da ona postane dio našeg dnevnog reda – tj. moliti i kad nam se ne moli. Koji put čak i bezdušno molitve “odverglavati”, jer to će Bog u pravo vrijeme nagraditi istinskim proživljavanjem molitve. Osobito je važno kod djece stvarati naviku molitve, odgajati ih da shvate kako je to nešto bitno – kako bi s vremenom mogla i osobno doživjeti vrijednost duhovnog života. Tko preskrupulozno izbjegava blebetanje u molitvi – njegov duhovni život je hirovit i nestalan; moli samo kad mu se moli – i tako pomalo prestaje uopće moliti. Uostalom Bog nas ne uslišava ovisno o tome kako se osjećamo u molitvi – već koliko smo ljubavi u nju uložili. A ulažemo je onoliko koliko strpljivo ustrajavamo u molitvi unatoč suhoći i rastresenosti.

Od srca,

p. Luka Rađa