Dragi p. Luka,

zar doista mislite da za celibat treba imati baš – zvanje? Pa tko je onda uopće taj koji ga ima? Sv. Franjo (iako nije bio svećenik), valjao se po trnju jer mu je čistoća bila toliko važna, a druge primjere da i ne spominjem… Možda je na ovakvo poimanje neodrživosti celibata dosta utjecao i prešutan stav mnogih svećenika da je seksualnost nešto grešno i prljavo, u velikoj mjeri nagonski poriv … Mislim, svi svećenici imaju napamet službeno stajalište Crkve o ljudskoj seksualnosti, no shvaćaju li ga i prihvaćaju u sebi? Znaju li ga, s obzirom na svoj unutarnji stav, uvjerljivo objasniti “običnim” ljudima? Otkud onda imate toliko starijih ljudi – a nemalo ih je i mlađih (i vjernika i nevjernika), koji najozbiljnije misle da se istočni grijeh sastojao u tome što su praroditelji imali seksualne odnose? Znam toliko obraćenika koji ili eksplicitno ili implicitno misle da se čistoća sastoji u gađenju i prijeziru prema seksualnosti? Zamislite kakav je to emocionalni pakao za one koji s njima jednom stupe u brak, a koji seksualnost poimaju posve normalno? Molim komentar. Pozdrav.

SEX!!! Tako je nedavno studentski predstavnik započeo svoj dopis premijeru vlade. I nakon što je, kako kaže, pridobio njegovu pozornost, nastavio je obrazlagati svoje, premijeru manje zanimljive, zahtjeve. Seks je zanimljiva i golicava tema. Upravo zato o njoj i nije lako govoriti. Pored stručnog znanja, potrebno je znati pogoditi mjeru, imajući na umu duhovnu širinu i dubinu onih kojima se obraćamo. Ukratko, Crkva ima stav da je seks prava stvar. Naravno, ako se poštuju sve norme koje štite njegovo dostojanstvo. A o zvanju za celibat… Ljudima uglavnom prvo pada na um da je celibat lišavanje od seksualnog života. Dakako, ali u smislu da se povjereni talent seksualnosti sublimira na duhovno područje. Tako da svi emocionalni potencijali bivaju usmjereni na ljubav prema Bogu i ljudima. Iz toga proizlazi da celibatarci, da bi istinski živjeli svoj poziv, moraju biti normalne i seksualno balansirane osobe. Što, pak, znači da Franjina praksa “valjanja po trnju” vrijedi i za njih, kao i svakog, bilo da je u braku ili ne. Ipak, kad je riječ o zvanju za celibat, naglasak nije na seksualnosti – već na radikalnoj i osobitoj ljubavi prema Bogu, koja je kadra nadomjestiti utjehu koju čovjeku pruža obitelj i djeca. Bez seksa se može, ali bez ljubavi ne. Ako nje nema, kriza ljubavi se koristi varkom, zaodijevajući se u lik krize seksualnosti. Mislim da je u tome stvar. Shvaćaš: zvanje za celibat ne podrazumijeva tek seksualnu umrtvljenost, već poziv na vrlo, vrlo osobitu ljubav. Krvavo herojsku!

Pozdrav,

p. Luka Rađa