Bio bih najsretniji kada bi, i po ovih mojih nekoliko riječi, svjetlo Kristovo, možda barem na trenutak, zasjalo tebi brate ili sestro, koji se pitaš: “Gdje je Bog (u mome životu)?” Znam da je “lako” nekome poput mene, pisati ovakve želje, pozdrave, razmišljanja, dok surova stvarnost ove naše “krizne” svakodnevnice ne gubi svoj “oštar sjaj”. U pravu si, dragi brate! Ti bi trebao pisati ovakav izvještaj meni, a ne ja tebi, ali ovo ti moram reći: ako ti je na srcu ovo maloprije spomentuo pitanje, to znači da tebi Božić stvarno dolazi, jer tako nas poučavaju naša Sveta Pisma: Bog dolazi onima koji Ga traže i njima se dopušta naći. O tebi su pisali sveti Evanđelisti, jer gledajući ljude poput tebe, prepoznali su dolazak Kristov!

Sinoć mi je Gospodin dao takvu milost: biti na Božić baš u gradu Betlehemu. Ne bih želio nikome kvariti Božićni ugođaj, ali prvo što doživite kad dođete danas u taj grad, nažalost, jesu znakovi terora. Naime, morate proći kroz famozni zid između Izraela i Palestine, koji, po mom mišljenju, izgleda strašnije od onog iz Auschwitza (mislim na sam zid). Kada prođete zid, kao da ste došli u drugi svijet. To je grad gdje su prometni znakovi prava rijetkost, zebre ne postoje,… doduše, grad ima jedan semafor i 40.000 duša. Na svakom koraku vidite vojnike naoružane puškama ili mitraljezima, masu ljudi po ulicama, koji pokušavaju na Božićnom danu nešto zaradit od brojnih turista i hodočasnika. Na svakom ćošku netko prilazi govoreći vam “Merry Christmas”, obučen u nekakvog djeda mraza ili raznorazne klaune. Po ulicama se čuje i poneki stih Božićnih pjesama, pomiješan s različitim oglasima i reklamama. Ipak ono najupečatljivije nije možda samo ta ulična površnost proslave, koliko to žalosno i gotovo očajno nastojanje da se iz tog Božića iscijedi što je više moguće zarade, ne bi li se moglo preživjet, u ovoj i tako siromašnoj i neorganiziranoj zemlji. To me podsjetilo na onu Starozavjetnu sliku koja opisuje situaciju žednog čovjeka ”bezumnika”, koji dolazi na pravi izvor, ali ne zna kako se napiti, te na samom izvoru vode žeđa i umire od žeđi. Gledajući sve te prizore (a to je trajalo, jer smo pješačili iz Jeruzalema u Betlehem) i u meni se probudila ona površnost u obliku pitanja: kakav li će mi biti doživljaj ovog Božića i njegovog ugođaja na ovakvom jednom kaotičnom mjestu? Kakav je to Božić bez snijega, obitelji, doma, lijepo ukrašenih borova, ulica, pjesama, nasmijanih i veselih lica, bez školskih praznika (u Izraelu ne postoje Božićni praznici), odmora, prijatelja i svega drugog milog, dragog i toplog? Jednom riječju – to je pravi Božić! Ironično, možda i apsurdno, ali zahvaljujući ovakvoj nesvakidašnjoj Božićnoj pripravi, doživio sam da toplina Božića nije sve ovo maloprije nabrojano, nego toplina Božjeg srca koje postaje čovjekom. Nije radosna ta štalica, nego je radost što Bog dolazi u tu jadnu, trošnu, slabu, a možda i grijehom zaprljanu štalicu! Božićna poruka i divota nije u nečem “extra” ili nesvakidašnjem, nego baš u tome što sad odjednom, ta naša siva, tmurna i teška svakidašnjica, nije više takva. Ne mislim ovdje na neke apstrakne, duhovne činjenice, nego npr. da mi u moj jadan mali stančić, gdje god se on nalazio, i kakav god on bio, dođe neka vrlo važna osoba, i to ne slučajno, i ne na kratko, taj moj stančić zbog tog događaja nije više isti. Ali Boga se ne može prepoznati, ako Ga ne tražim barem ovim našim već i dosadnim pitanjem: Gdje je?

[facebook] Želiš još ovakvih članaka? Klikni like![/facebook]

Nadalje, sve nam ovo skupa sa situacijom u našoj domovini, pokazuje da smo kao kršćani i dalje progonjeni. Naravno, imamo se pravo boriti za Krista i svoje kršćanske ideale, ali ne zaboravimo, braćo, prije svega biti kršćani! A jedna od odlika iskrenog, autentičnog, stvarnog, opipljivog, realnog, svetog kršćanina jest moliti za one koji nas progone i proklinju. Na kraju krajeva, imati previše prava, često čovjeka može duhovno uspavati i obmanuti, jer se čovjeku lako čini da sve može, ako ima pravo na to, te se ne mora za ništa brinuti. Zato neka naša borba ne bude samo ovozemaljska borba za naša “kršćanska prava”, nego borba za njegov križ i Uskrs, koji već u štali počinju (a u štali prije svega… smrdi!). U himnu ljubavi, Pavao, kao da opominje: ljubav ne traži svoje (dosl. ono što joj pripada), a s druge strane, što jače može drugome čovjeku progovorit nego kada pomogneš njemu, žrtvujući sebe i svoja prava?! Ne bih želio da se ovo pretvori u nekakvo filozofiranje, ali mislim da nam je svima jasno kako i koliko je to snažan čin, gesta, znak kada nekome besplatno, tj. kršćanski besplatno, pomogneš ili učiniš uslugu. Mogu te mnogi optuživat, blatiti, krivi i klevetat, ali ti si, dragi brate čitatelju, u tom trenutku dopustio svome bližnjemu da po tebi dotakne živoga Boga!

Za kraj, želio bih podijeliti još nekoliko misli iz propovijedi Jeruzalemskog patrijarha Fouada i čitanja koja su se sinoć čitala:

Rodio se za siromašne, za potlačene i one koji trpe, za jednostavne, svakidašnje ljude, za svakog koji nije izgubio nadu u Boga; došao je za grešnike.

Želio je vratiti čovjeku njegovu čovječnost i grešniku njegovu dobrotu i nevinost, njegovu sliku Boga, narušenu grijehom. Zaželio je pounutrašnjiti naredbe i zakone, čineći od “religije” ne samo određeni niz moranja, nego izraz ljubavi prema Bogu. Umjesto ljubavi prema Zakonu, navijestio je zakon Ljubavi: “Ljubite jedni druge!” (Iv 15,17)

Iz Govora sv. Leona Velikog, pape

Nema, naime, mjesta tuzi gdje je rođenje života, koji nam, proždrijevši strah smrti, daruje radost od vječnog obećanja. Nitko nije isključen iz ove radosti…

Neka kliče svetac jer dobiva nagradu. Neka se raduje grešnik, jer biva pozvan na milosrđe. Neka se osnaži u duhu poganin, jer je pozvan na život.

Prepoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo, i postavši dionikom Božje naravi, nemoj se, okrećući se otpadu, vraćati staroj zloći. Upamti čije glave i čijeg tijela ti si član. Prisjeti se, budući da si istrgnut od moći tame, da si prenesen u svjetlo i kraljevstvo Boga…

… jer cijena za te planećna Krv je Kristova!   

Sretan Božić!

fra Mate Kolak, pavlin

PS. Molite za mir Jeruzalemov!