Kao što kaže jedna anegdota, jedan je sjemeništarac zapitao svog profesora zašto Origen (oko 185.–254.), možda najplodniji kršćanski pisac staroga vijeka, nije nikad proglašen svetim. »Za Boga miloga, čovječe!« odgovorio je profesor. »Zar ne shvaćaš da je on vjerovao u apokatastasis?«

Sjemeništarac nije imao što reći – a koliko bi ih i imalo što reći kad ni ne znaju što je to apokatastasis. Uz rizik pretjeranog pojednostavnjivanja, možemo reći da je to stajalište prema kojemu će se na kraju svi ljudi i svi pali anđeli vratiti u svoje prvotno duhovno stanje, da pakao ne postoji, da će nesavršeni duhovi, kako ljudski, tako i anđeoski, biti izloženi postupku očišćenja i da će im istom nakon toga biti omogućen ulaz u raj. Ukratko, Origen je zamišljao da umjesto pakla postoji samo čistilište u kojemu duše doduše dugo prebivaju, ali je njihov boravak ondje sasvim sigurno ograničen. Na kraju će svi biti u raju, čak i Sotona. Svi će biti spašeni.

Nepotrebno je i govoriti da ovo nema veze s pravim kršćanstvom. Ovo je mišljenje u suprotnosti s Biblijom koja naučava da je pakao vječan i da u njemu boravi đavao i izgubljene duše. Novi zavjet spominje pakao tridesetak puta. Naš Gospodin govori o »vječnoj vatri« (Mt 18,8) i o »paklu ognjenome« (Mt 18,9). Prokleti odlaze u »oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim« (Mt 25,41). U paklu gori »oganj neugasivi« (Mk 9,43). Pavao to zaključuje tako što kaže da će se Gospodin, kad se vrati, osvetiti »onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću« (2 Sol 1,8–9).

Ni po čemu što u ovim stihovima piše ne možemo zaključiti da je pakao mjesto vremenite patnje. Kako je, onda, Origen mogao napraviti takvu pogrešku? Dugačka je to priča i neprimjerena našoj raspravi. Ali, ona ima neke veze s prihvaćanjem određenih pretpostavki od platonizma. Ono što jest primjereno i zbog čega smo uopće spominjali Origena jest to što danas mnogi ljudi, uključujući i nemali broj katolika, vole misliti da je vjerovanje u vječni pakao samo nezgodno i vrlo kratko međurazdoblje kršćanske misli koje danas treba odbaciti.

Ono što njih zabrinjava nije toliko pitanje što je zapravo paklena vatra. Čak su i neki crkveni oci smatrali vatru samo metaforom za duševne bolove, kao što je bol, primjerice, zbog gubitka ljubljene osobe, dok su je neki smatrali pravom, fizičkom vatrom. Ono što njih muči jest trajanje pakla. Kako Bog može zauvijek osuditi svoja stvorenja na odvojenost od sebe?

Treba imati na umu da tu uopće nije riječ o tome da bi Bog osudio stvorenja na takvu kaznu, već o tome da su oni sami sebe osudili na tu kaznu. Proklete duše odabiru pakao zato što su bliži sebi nego Bogu. Nitko ne odlazi tamo pogreškom ili pogreškom iz nemara. Proklete duše osuđuju same sebe. Bog ih ne odbacuje. One same odabiru svoju konačnu sudbinu. Ostaju tamo nepokajani, nesposobni za pokajanje, jer je njihova mržnja prema Bogu potpuna. Sve je ovo posljedica najstrašnije i ujedno najslavnije čovjekove osobine – slobodne volje. Bog nam dopušta odabir između njega i sebe. Ulog je visok – vječnost. On nam daje slobodne ruke u odluci kamo ići. Svakome od nas daje dovoljno milosti da može zaslužiti raj. Samo oni koji odbacuju milost odlaze drugamo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.