„Oci i učitelji, pitam sebe: ‘Što je pakao?’ Ja mislim: ‘Patnja, što čovjek ne može više da ljubi.’”[1] (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, „Braća Karamazovi”)

„Molitva je uzdisaj srca. Ona je jednostavan pogled usmjeren k Nebu. Ona je krik zahvalnosti i ljubavi i usred iskušenja i usred radosti.” (sv. Terezija iz Lisieuxa)

Čini se da u napretku kozmičke evolucije ljudska bića služe kao želja svemira da se zadivljeno osvrne na sebe i nekome ili nečemu kaže „Hvala”. (moj profesor filozofije prirode 1989. na Sveučilištu Hartford)

Zahvalnost.

Moja žena uvijek kaže da može u miru umrijeti ako zna da, između ostaloga, naša djeca pišu zahvalnice kada od nekoga dobiju poklon.

Zahvalnost je obilježje bivanja kršćaninom. Zahvalnost je priznanje nezasluženoga i korisnoga dara primljenoga od drugoga, i zalog da će taj dar biti iskorišten dobro i za dobro. Kao takvo, ona je čin poniznosti, koji ništa ne uzima zdravo za gotovo, tj. nedostaje mu osjećaj prava na nešto. Zahvalnost je vjerni odjek velikodušnosti, i u sebi sadrži implicitni zahtjev da se velikodušnost na sličan način proširi na druge. Zahvalni ljudi nisu vlasnici, nego upravitelji, koji znaju da je sve što im je povjereno od Svega i za sve. Ako razmislite o tome, ljudi koje poznajete, a koji su zahvalni ljudi, također su i velikodušni ljudi, dok nezahvalnima nedostaje velikodušnosti. To dvoje ide zajedno. Pakao je protueuharistijski.

Kao ljudi vjere, naša se zahvalnost temelji na uvjerenju da su svi dobri darovi, bez iznimke, od Boga (Jak 1,17). Čak i zlo koje Bog dopušta, jer spada u njegovu providonosnu volju da otkupi pali svijet, sadrži u sebi potencijal za neograničeno dobro. „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.” (Rim 8,28) Dakle, kada se Isus suočio sa svojim pogubljenjem, usred Večere koju je ustanovio kako bi obilježio svoj izbor da preda svoj život za nas, zahvalio je Ocu (1 Kor 11,24) od kojega vječno crpi život (usp. Iv 6,57). Suočio se sa svojim pogubljenjem kao s činom poslušnosti Ocu pune ljubavi, i kao činom ljubavi prema čovječanstvu, sa zahvalnošću koja proizlazi iz spoznaje da će podnošenje zla križa nama donijeti dobro; da će podnošenje smrti nama donijeti život; da će trajna osuda nama donijeti oprost, i tako dalje. Srce Euharistije je čin zahvalnosti Ocu koji proviđa usred potpune katastrofe i poraza, jer upravo tamo Bog vrši svoje najveće djelo – Uskrsnuće.

Pravoslavna liturgija kaže, nakon pripovijedanja o čudesnim djelima Božjim u stvaranju i otkupljenju:

Za sve ovo zahvaljujemo Tebi i Tvojem jedinorođenom Sinu i Tvome Duhu Svetome; za sve stvari za koje znamo i za koje ne znamo, bile vidljive ili nevidljive…

Visine svetosti vrlo se jednostavno i tiho očituju u osobi koja pronalazi zahvalnost koja prožima svaki pokret njihova srca, videći u svim stvarima (čak i onima koje se ne vide!) bezbrojna Božja milosrđa i Božju snagu da izvede iz svake situacije – bez iznimke – dobro koje nadilazi sve što možemo tražiti ili zamisliti. Kršćani bi trebali biti sakramenti – vidljivi znakovi – ovoga vjerovanja u svijetu. Kršćane treba prepoznati po njihovoj ljubavi, a njihovu ljubav najuvjerljivije otkriva njihova zahvalnost. Iako se kršćani – kao i svi drugi – bore sa životom, u svojoj nutrini žive iz uvjerenja da se sve može pretvoriti u ponudu ponovnoga stvaranja, da je sve što primaju i posjeduju namijenjeno slavljenju Boga i koristi drugima (a to je tautologija!), i da Bog ne dopušta da išta što radimo ili trpimo propadne. Sve dok Mu to prikazujemo u ljubavi, a ne – kao što mi je moja draga „druga majka” znala reći kad sam bio tinejdžer – „bacamo mu to u lice kao razmaženo dijete”.

Volim to. Te zahvalne ljude, s kojima volite biti jer vam daju nadu, podižu vam duh, a kada odete od njih, želite biti bolja osoba. Želite biti zahvalniji, poput njih.

Nikada neću zaboraviti govor kineskog kardinala Ignatiusa Kunga, koji sam čuo 1992. godine. Kardinal Kung proveo je 30 godina u zatvoru od strane kineske vlade zbog svoje rimokatoličke vjere, a mnoge od njih proveo je u samici. Među mnogim stvarima koje je rekao – a koje su me duboko dirnule – ovo mi se učinilo najzapanjujućim: „Zahvalan sam Bogu za te godine [u samici], koje su bile najveće godine moga svećeništva, jer tamo sam mogao nasljedovati svoga Gospodina u Njegovoj napuštenosti na križu, i dati svoj život za Njegov narod. Tu svećeništvo dobiva sve svoje značenje.”

To želim.

Neka nam tako bude svima.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Prijevod Veljka Lukića.