U svojem životu kao svećenik susrećem se s mnogim ljudima i služim mnogim ljudima koji nose uvijek prisutne rane. Ti se susreti događaju na očiglednim mjestima kao što su bolnice, starački domovi, zatvori i, naravno, u ispovjedaonici. Ali također se događaju na iznenađujućim mjestima, i u vrijeme kada ljudi neočekivano otkrivaju ožiljke koje nose. Kada i ja sâm idem na ispovijed, to je trenutak poniznosti, ali i snažan trenutak dodira s ranom moje bolne želje za Bogom i njegovim milosrđem, i ranama uzrokovanim vlastitim grijesima. A tu su i rane svijeta. Podjele među ljudima, jaz između vjere i kulture, životi iznakaženi nasiljem, izdajom i zlostavljanjem.

Pisci Svetoga pisma nisu bili posramljeni ljudskom ranjenošću. Zapravo, često je to uvod početka vjere kod ljudi. U Knjizi Postanka vidimo Boga kako se hrva s Jakovom, kojemu je tijekom borbe iščašen kuk. Ali umjesto da ta ozljeda bude ponor koji ga odvaja od Boga, ona je Jakovu donijela blagoslov, jer je rekao: „Vidjeh Boga licem u lice” (Post 32,22-32). Sa zadivljujućom iskrenošću, psalmist priznaje: „Rane moje zaudaraju i gnjiju zbog bezumnosti moje” (Ps 38,6). Ipak, onaj tko ima ožiljke ispovijeda svoju vjeru u Boga koji „liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147,3). Prorok Jeremija naviješta nadu narodu ranjenom ne samo ljubavlju nego i progonstvom i podjelama: „Ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti” (Jr 30,17).

U Novom zavjetu Isus je nastavio i ispunio Božje djelo iscjeljivanja rana. U prispodobi o dobrom Samarijancu, mnogi crkveni oci identificirali su Samarijanca kao Krista, koji povija rane ranjenog čovječanstva, polijevajući ih uljem i vinom (Lk 10,34). U Getsemanskom vrtu Isus liječi ozlijeđeno uho čovjeka kojega je jedan od njegovih sljedbenika udario mačem (Lk 22,51). Dok je podnosio svoju Muku, Isus je od iscjelitelja postao čovjekom smrtno ranjenim kada „za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe” (Iz 53,5). Onaj koji liječi naše rane sada je i sâm ranjen.

U izvještajima o uskrsnuću u Evanđeljima po Luki i Ivanu, Gospodin se približio skupini svojih učenika, koji su tugovali nakon događaja prethodnih dana. Bili su ranjeni neuspjehom, strahom, sumnjom i sramom. Dok im se približavao, Isus je znao kakve su boli nosili. U oba evanđeoska izvještaja Isus im je pokazao svoje rane i pozvao ih da ih dotaknu. I u tom intimnom susretu ranjenoga Boga s njegovim ranjenim narodom ponovno se rodila vjera. Za to nema boljeg primjera od Tome, koji nam je ostavio najveću ispovijest vjere, prešavši iz sumnje u vjeru nakon što je dodirnuo rane Gospodinove: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)

Ovaj susret rȃnā kao putokaz vjere nije propustio uočiti sveti Augustin. U jednoj od svojih propovijedi on piše: „Jer je procijenio da je korisno za njegove učenike da njegovi ožiljci ostanu, i da će odatle zacijeliti rane srca. Kakve rane? Rane nevjere.” (Propovijed 66,1)

U slučaju svetog Pavla ranjavanje je bilo sastavni dio njegova obraćenja. Na putu za Damask, kaže nam da je „pao na zemlju” u dezorijentiranu stanju (Dj 9,4; usp. Dj 26,14). Kasnije je opisao ranu koju je nosio kao „trn u tijelu”, za koji je molio Boga da ga ukloni. Ali tada je shvatio da je Bog taj koji je stavio taj trn tamo, ranivši ga kako bi ga izliječio od njegove oholosti i doveo ga do predanja. Gospodin je rekao: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Komentirajući ovo, Pavao piše: „Jer kad sam slab, onda sam jak. ” (2 Kor 12,9-10)

Konačno, i Blažena Djevica Marija bila je ranjena ljubavlju, i kao posljedica svoje poslušnosti Božjoj volji. Iako je bila bezgrešna, Šimunovo proročanstvo upućeno njoj prilikom Isusova prikazanja u hramu ispunilo se u njezinu životu, osobito na Kalvariji: „ […] a i tebi će samoj mač probosti dušu […]” (Lk 2,35).
Pa što onda možemo naučiti iz ovih epizoda u Svetom pismu koje se ne srame naglasiti ljudsku ranjenost?

Uvidjeti naše zajedničke točke

Prvo što treba zaključiti jest da smo svi ranjeni, nekako, na neki način. Također smo dio ranjenog čovječanstva, koje treba ozdravljenje. Postoje mnoge stvari u našem egu i prevladavajućoj kulturi koje nas odvraćaju od toga da to priznamo. To nije nešto o čemu razgovaramo na zabavama. Potrebna je hrabrost da se to prizna. Ipak, kada smo u dodiru sa svojim ožiljcima, postajemo ponizni, i suosjećajniji prema ranjenom čovječanstvu, kojega smo dio.

Ondje se susresti s Kristom

Drugo, kada se zagledamo u svoje rane, događa se nešto snažno, jer nas tamo čeka Božja ljubav. Poput Tome, Pavla, i drugih ranjenih učenika, Krist nam dolazi ususret kao dobri Samaritanac koji primjenjuje iscjeljenje na naše ozljede na način na koji se rađa nova vjera. Kada se vraćamo svojim ranama, pokazujemo Gospodinu svoje ožiljke, a on nam pokazuje svoje. A u njegovim ranama susrećemo Boga, koji ulazi u našu bol da iscijeli našu ranjivost. Kao što svjedoči sveti Petar: „ […] on čijom se modricom izliječiste” (1 Pt 2,24).

Za mnoge svece razmatranje Kristovih rana znači razmatranje njegove ljubavi, što vodi do ozdravljenja i vjere. Riječima svetog Bonaventure: „Kroz vidljive rane vidimo rane nevidljive ljubavi” (Put duše k Bogu, 3,5). Sveti Petar Krizolog lijepo zamišlja Krista kako nam govori ovako dok nam pokazuje svoje rane: „Ovi me čavli ne probadaju bolom; probadaju me dublje ljubavlju prema tebi. Ove rane ne izvlače bolne uzdahe iz mene, nego te uvlače u moje srce« (Rasprava 108).

Govoriti o našem ozdravljenju u Kristu

Treće, u našem pozivu na evangelizaciju, Sveto nas pismo uči da je ljudska ranjenost važna točka susreta i put do vjere. Ovdje se ne radi o pronalaženju novoga mjesta za Boga, nego je to priznanje ljudske ranjivosti i ranjenosti u svakom ljudskom životu i u čovječanstvu u cjelini.

Ova je poruka bila u središtu navještaja pape Franje o evanđeoskom milosrđu. On podsjeća Crkvu da prije nego što krenemo na svoje poslanje trebamo pamtiti koliko je čovječanstvo postalo ranjeno: „Treba liječiti rane. Toliko rana! […] Milosrđe prije svega znači liječiti rane.” Svećenicima pozvanima u misije postavlja pitanje: „Poznajete li rane svojih župljana? Opažate li ih? Jeste li im bliski? To je jedino pitanje.” („Obraćanje rimskim župnicima”, 6. ožujka 2014.) U kasnijoj homiliji ponovno uči svećenike da su „vrata milosrđa rane Gospodnje – ako ne uđete u svoju službu kroz rane Gospodnje, nećete biti dobri pastiri” („Propovijed na svećeničkom ređenju”, 11. svibnja 2014.). Toplina i svjetlo Kristovo koje dijelimo prolazi kroz njegove rane.

Unatoč našem instinktu da sakrijemo svoje rane, Božja milost dopire do najranjivijeg dijela nas samih, gdje nas želi promijeniti. I u tom prostoru Isus spaja naše rane sa svojima. U tom susretu rȃnā iznova se rađa vjera. Dok tražimo nove i učinkovite načine za evangelizaciju svoje kulture i povezivanje sa svojim slušateljstvom, budimo još svjesniji moći Evanđelja da liječi naše rane i ujedinjuje ranjene ljude.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.