Ovo su preduvjeti za unutarnju slobodu, onu koju nam pomaže doista uživati u životu

Kad živimo svjesni svog nutarnjeg prostora tišine i mira, nitko osim Boga nema moć nad nama. Potpuna emancipacija čovjeka – za kojom se toliko čezne, a koja se tako rijetko postiže – ne podrazumijeva tek oslobođenje od potlačivanja i nepravdi u političkom, društvenom i profesionalnom životu, nego i odbacivanje nezdravih ovisnosti zbog kojih živimo u strahu od moći svijeta i ljudi, od njihovih namjera i očekivanja, od njihovih mišljenja i osuda.

Temeljno povjerenje u život izvire iz unutarnje slobode

Što bliže prilazimo Isusu kojega susrećemo u svojoj nutrini, to više postajemo gospodari svoje sudbine. Tada u meni raste svijest o istinskoj neovisnosti od ovoga svijeta i temeljno povjerenje u život koje izvire iz unutarnje slobode. Tada „padaju svi idoli“ – sve me manje pogađaju neprijateljstva ili klevete koje iskrsavaju oko mene; ne gubim vrijeme optužujući druge, ne borim se ni protiv koga, ne želim pokazivati svoju „veličinu“. Jednostavno, uživam u životu. U meni je prostor nad kojim nitko nema ovlasti, prostor u kojem Bog stanuje. Tu pronalazim utjehu koju mi svijet ne može dati, i dubok spokoj. U određenim trenucima snagu nam mogu uliti riječi koje je Isus uputio svetoj Katarini Sijenskoj: „Misli na mene i ja ću misliti na tebe!“

Čovjek slobodan iznutra nema što izgubiti niti što braniti. Ne žudi ni za čim i ničega se ne boji, jer sva su njegova dobra u Bogu, a iznad Boga nema nikoga. Zašto tako silno tražimo mrvicu ljudskog priznanja ili razumijevanja, ako nam Bog sve to želi dati u izobilju?

Međutim, ovdje nije riječ o potpunom povlačenju u nutrinu, nego o novom načinu da uspostavimo odnose s drugima i da se, iz tog svog prostora tišine, strastveno zauzmemo za svijet. Dok god se gubimo u uspoređivanju i natjecanju, drugi određuju naše duševno stanje i često smo ojađeni. S druge strane, ako ne marimo za napredovanja ili za zaradu, ako nemamo moć niti je želimo, onda zauzimamo mjesto izvan uobičajenih „društvenih sukoba“ ili takozvanih „igara moći“ i rivalstava. Tek tada uistinu možemo iskusiti zajedništvo s drugima.

Neki su nam ljudi pružili jasan primjer za to kako nam ništa izvanjsko – ni izdvojenost, ni izgon iz domovine, ni gubitak bogatstva – ne može uistinu naštetiti. Nakon što su ga osudili, Alfred Delp napisao je u zatvoru: „Napokon sam čovjek, slobodan iznutra, istinskiji, autentičniji, realističniji nego prije. Moje oko sada napokon ima sposobnost da vidi sve dimenzije i zdravlje da sagleda sve perspektive. Kratkovidnosti i atrofije su izliječene.“ ¹

Boraviti pod Božjim pogledom

Izvanjske okolnosti vrlo malo govore o našem stvarnom stanju. Rob može biti slobodniji od svoga gospodara ako zna očuvati svoje ljudsko dostojanstvo i zdravu duhovnu autonomiju. S druge strane, najokrutniji vladar možda je zatvorenik svojih strasti i hirova, ili pak spletki svojih „dvorjana“. U bivšem Sovjetskom Savezu obraćenici na kršćanstvo smetali su državnim činovnicima ne toliko zbog svojih ideja protivnih režimu, već zbog neovisnosti mišljenja, zbog svoje nutarnje otmjenosti i veličine – odbivši igrati igru svojih progonitelja pokazali su im da ih ne mogu slomiti. ²

Ljudsko mišljenje ne može pretjerano impresionirati one koji borave pod Božjim pogledom. Zatvorski su čuvari smatrali Dietricha Bonhoeffera neobično slobodnim čovjekom. Neki od njih prišli su mu i iznijeli svoje probleme, mnogo su vremena provodili s njim jer su u njemu naslutili slobodu usred svijeta punog sumnji, laži, ovisnosti i straha.

Isus nije ničim izazivao protivljenje svojih klevetnika, no to ga protivljenje nije odvratilo od njegova puta. Nije dopustio da na njega utječe zavist farizeja i usprkos neprijateljstvu koje ga je okruživalo spokojno je i dalje pružao dokaze svoje ljubavi, ne uzvraćajući istom mjerom onima koji su mu se suprotstavljali.

Odmak kao preduvjet za opraštanje

Drugi ljudi nemaju nas pravo ometati u nutarnjem prostoru u kojemu Bog boravi u nama, u kojemu se osjećamo „kao kod kuće“ s Isusom. Primjerice, čujemo neku ženu kako se žali da je suprug, svekrva ili susjed bez prestanka ponižavaju. Osoba koja joj nanosi zlo postaje jedino o čemu govori, jedino o čemu se brine. Ona ne bi smjela dopuštati toj osobi da tako snažno utječe na njezin život. Ne bi je smjela pripuštati u svoj prostor tišine. Prije svega, potrebno je na neki se način odmaknuti od osobe koja nam čini zlo, pa makar i samo iznutra. Dok god je nož u rani, rana neće zacijeliti. Trebamo izvući nož, trebamo se odmaknuti od te osobe i tek ćemo joj tada moći vidjeti lice. Određena distanca preduvjet je za opraštanje i pružanje bližnjemu ljubavi koja mu je potrebna. To nam također daje snagu da plivamo protiv struje i da se suprotstavimo nepravednim strukturama.

Teško ćemo u ovom svijetu postati pravedni ako naše ponašanje ovisi o tuđem mišljenju. Jednom je neki gospodin zamolio svetog Franju da ga primi u svoju novu zajednicu. „To nije moguće“, odgovori mu svetac, „jer nisi ponizan“. „Jesam“, navaljivao je gospodin. „Uvijek odabirem posljednje mjesto.“ „Dobro“, odluči Franjo, „napravimo test: od sada uvijek sjedaj na prvo mjesto i pusti da te izbace kao da si najoholiji i najtaštiji od svih; ako uspiješ, smiješ se vratiti sljedeće godine.“

Ne određuje nas ono što o nama kažu drugi, nego naš odnos s Bogom. Ako su naša djela u skladu s Božjom voljom, onda nije važno jesmo li po volji drugima: slobodniji smo od svojih kritičara.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. A. Delp, Pismo od 11. siječnja 1945., u: Gesammelte Schriften IV., Frankfurt, 1984., str. 107.
2. Usp. T. Goricheva, Hablar de Dios resulta peligroso: mis experiencias en Rusia y en Occidente, Barcelona, 1986.