Jedna od važnih lekcija duhovnog života jest da moramo naučiti da je samo Bog pouzdan i vrijedan povjerenja. Ljudska su bića, u svom grešnom i palom stanju, nepouzdana i nestalna. U jednom su trenutku ljudi bliski prijatelji, supružnici, suradnici, susjedi ili obitelj, a u sljedećem trenutku ne žele imati ništa s nama.

Na makrorazini događa se razdor na svim razinama društva, pa tako i unutar Crkve, koji uništava povjerenje u autoritet i u ljude općenito. Hirovitost, zlo, ravnodušnost, plitkost i pokvarenost koji se neprestano otkrivaju duboko su ranili povjerenje ljudi u one koji su na vlasti.

Ista se bitka vodi unutar obitelji, koje prolaze kroz slične probleme. Razvod je desetkovao povjerenje više generacija u instituciju braka. Kultura otkazivanja navela je ljude da odbace one koji se ne slažu s njihovim političkim uvjerenjima. Ljudi su često napušteni u trenucima velike potrebe zbog banalnih nesuglasica ili zbog ravnodušnosti. Raspad odnosa unutar zapadnih zemalja odvija se alarmantnom brzinom – a sve to sve više dezorijentira.

Sveta Terezija ima konačan odgovor kako se snaći u palom ljudskom srcu: moramo vjerovati i pouzdati se samo u Boga. Ne možemo vjerovati ljudskim bićima, koja su sklona nepouzdanosti i površnosti. Držeći svoj pogled uprt u Njega, u Njemu ćemo naći izlječenje i odmor.

Sveta Terezija jako je voljela druge tijekom svog zemaljskog života, i nastavlja to činiti s neba. Bila je odana i pouzdana. Bila je ona vrsta prijatelja za kojom svi čeznemo, ali čini se da je to u ovom životu tako teško pronaći. Kad je bila mlađa, mislila je da su drugi ljudi u tom pogledu poput nje, ali je brzo otkrila da to nije tako. Ona u „Povijesti jedne duše” priča priču o nestalnom prijatelju:

„Tijekom igranja bila sam vrlo sretna gledajući utakmice drugih iz daljine, dok sam razmišljala o ozbiljnim stvarima; to je bilo ono što sam najviše voljela raditi… U drugim sam vremenima znala pričati priče, a čak su i veće djevojke dolazile slušati; ali kako smo trebali vježbati svoja tijela, a ne moj jezik, bilo je dobro što mi je naša poglavarica zabranila da i dalje budem u ulozi pripovjedača. Izabrala sam za svoje tadašnje prijatelje dvije djevojčice otprilike mojih godina, i od jedne od njih naučila sam koliko srca smrtnika mogu biti površna. Morala je otići kući svojoj obitelji na nekoliko mjeseci. Dok je nije bilo, pazila sam da je ne zaboravim, a kad se vratila, pokazala sam koliko sam zadovoljna što je ponovno vidim; ali sve što sam dobila od nje bio je pogled pun ravnodušnosti. Nije me željela, i ja sam to strašno osjećala. Bio je to posljednji put da sam tražila privrženost tako nestalnu poput njezine, ali Bog mi je dao tako vjerno srce da jednom kada volim, volim zauvijek, pa sam nastavila moliti za nju, i volim je čak i sada.”

Sveta Terezija daje nam uvid u to kako moramo reagirati kada nas drugi povrijede. Svi mi u nekom trenutku iskusimo ravnodušnost ljudi koje volimo, a koji nas ne vole zauzvrat. S polarizacijom naše kulture, desetljećima stare veze završavaju zbog jednog tweeta. Svijet u kojem živimo ne cijeni prijateljstvo kao nešto značajno. Ljubav je svedena na nešto egoistično, nihilističko, emocionalno i utilitarno.

Prvo što učimo od svete Terezije jest prepoznati nestalnost ljudskog srca. Svatko od nas je grešnik. Svatko od nas je u nekom trenutku bio nepouzdan. Mnogo je površnih ljudi na svijetu, pa tako i unutar Crkve. Možda mislimo da je nekome stalo do nas i da nas razumije, ali kada dođe do rastanka ili poteškoća, brzo shvatimo koliko je ljudima malo stalo do nas. To je bolno, ali moramo naučiti ne biti iznenađeni. Ovaj praktični pristup palim ljudskim bićima pomaže nam da se nosimo s budućim odbijanjima jer znamo da će nas ljudi iznevjeriti. Poznavanje ove istine omogućuje nam da održimo veći mir kada veze propadnu.

Drugo što primjećujemo na primjeru svete Terezije je da ona ne prestaje ljubiti čak ni kada je netko odbije. Može biti vrlo teško nastaviti voljeti nekoga tko nas je ili odbacio ili izdao. Ta nas rana vrlo brzo okreće od topline naklonosti do hladnoće ljutnje. Sveta Terezija nam pokazuje put izlaska iz neopraštanja i ranjenosti.

Taj način je ljubav. Još uvijek možemo željeti dobro nekome tko nas je povrijedio. Činjenica je da ta osoba može jako trebati naše molitve pune ljubavi jer je površna duša ona koja lako može otpasti od Gospodina. Ljudi koji malo ljube skloni su upasti u duhovnu opasnost, pa naše molitve za njih postaju dužnost. Gospodin može upotrijebiti našu ljubav da spasi duše.

Put ljubavi svete Terezije također je iscjeliteljski lijek koji Gospodin koristi kao melem za ublažavanje bolova odbacivanja. On koristi odbijanja i izdaje kako bi nas naučio kako ljubiti kao što On ljubi. Što više izlazimo iz svoje boli, i prikazujemo molitve i žrtve za one koji su nas povrijedili, to brže napredujemo na putu prema svetosti. Iako to na početku, nakon posebno teškog odbijanja, može iznimno teško, što više s ljubavlju prikazujemo molitve za one koji su nas povrijedili, to više mira i radosti s vremenom nalazimo. Bog nam daje milosti da oprostimo. Otkrivamo da nas ne oslobađa osveta, već ljubav koja oprašta.

Treća lekcija koju učimo iz primjera svete Terezije jest da se u konačnici možemo osloniti i pouzdati samo u Boga. Sveta Terezija nastavlja svoja iskustva iz djetinjstva:

„Zahvaljujem našem Gospodinu što mi je dopustio da u ljudskim osjećajima nađem samo gorčinu. Trebalo me je lako uhvatiti i podrezati mi krila, a kako sam onda mogla ‘odletjeti i mirovati’? (usp. Ps 54,7) Kako se srce zaneseno ljudskom ljubavlju može potpuno sjediniti s Bogom? Sigurna sam da to nije moguće. Vidjela sam tolike ljude privučene tim lažnim svjetlom kako lete prema njemu kao što to čine moljci, i ono im spali krila, a oni zatim odlepršaju – ranjeni – natrag Isusu, Vječnoj vatri koja gori, a ne spaljuje.”

Sveta Terezija je imala redovničko zvanje, tako da nije imala obveze ljudskih veza unutar braka. Ona ipak ističe opasnost koja se može dogoditi za nas u bračnom pozivu, a to je staviti ljudsku ljubav na put Božjoj. Supružnik i djeca neizbježno će nas povrijediti i iznevjeriti, a isto ćemo učiniti i mi njima. Zbog toga moramo držati svoj pogled uprt u Krista.

Pouka svete Terezije još uvijek je važna za nas iako brak i redovnički život imaju različite zahtjeve u ljudskim odnosima. Ona nas podsjeća da svoj odmor i ispunjenje moramo tražiti u Bogu. Čak ni naš supružnik i djeca nikada ne mogu biti naše konačno ispunjenje. Jedino Bog može ispuniti prazninu u našim „nemirnim srcima”.

Samo je Bog taj koji je vrijedan povjerenja. On zna naše potrebe i put na koji nas u sebi poziva. On ostaje postojan, iako se mi možemo pokolebati i pasti. Kada se veze raspadnu, On je naša nada.

Kao što psalmist kaže:

Ne uzdajte se u knezove,

u čovjeka od kog nema spasenja!

Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća

i propadaju sve misli njegove.

Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,

kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu.

(Ps 146,3-5)

Dok se unutar naše kulture snalazimo u odnosima na mikro- i makrorazini, pred sobom moramo imati istinu da se jedino Bogu može vjerovati i na Njega se osloniti. Bit će prijatelja, obitelji, suradnika, susjeda, pa čak i svećenika koji će nas u trenucima potrebitosti iznevjeriti ili napustiti. Doći će trenuci kada će se veze raspadati preko noći, a mi nikada nećemo u potpunosti razumjeti zašto. Čini se da ova teška vremena iz dana u dan čine čvrsta prijateljstva – i sve odnose – sve nedostižnijima. Poput svete Terezije, moramo se pouzdati samo u Boga, jer nas On nikada neće napustiti.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.