Nedavno sam morao spasiti svoju mačku s drveta.

Odrasla je kao gradska mačka, pa se naše nedavno preseljenje na selo, na imanje s raznim domaćim životinjama, pokazalo prilično zastrašujućim za nju. Kada sam je pronašao, bila je više od deset metara visoko, na najnižoj grani, bez lakog puta dolje. Ali očito je htjela dolje. Iz kuće sam čuo njezino karakteristično mijaukanje – jasan vapaj za pomoć. Stoga sam pronašao ljestve, podupro ih nogama na neravnom tlu i popeo se. Brzo sam shvatio da joj je zamka postala utočište. To neće biti lako.

Kada sam je pokušao podići, pridržavala se kandžama za granu. I nakon što to nije uspjelo još dva ili tri puta, počela me gristi. Pokušao sam primijeniti neka pomagala za spašavanje. Odbila je stati na dasku. Odbila se popeti u sanduk. Počela je stajati na naopako okrenutome sanduku, ali je onda skočila natrag na drvo čim smo počeli silaziti. Igrala se s metalnim ljestvama, ali je kandže nisu mogle uhvatiti. Prirodna krivulja mačjih kandži odlična je za penjanje, ali su zakrivljene nakrivo za strme spustove. Pokušao sam je ponovno podići, i jedva sam za svoju muku izbjegao ugriz.

Glupa mačka, pomislio sam. Sišao sam i vratio se unutra. Bilo je vrijeme da je pustim da malo razmisli o svom životu. Bio sam u iskušenju da je jednostavno ostavim: ili će sama shvatiti ili neće. A ponekad se gluposti ne mogu riješiti. Ali na kraju je moje srce pobijedilo i vratio sam se – ovaj put s velikom vrećom s malo mačje hrane. Ovaj plan se činio obećavajućim. Definitivno ju je zanimala hrana. Ali ne tako brzo. U početku je posegnula samo prednjom šapom i nosom, i nije htjela ući. Da bih je uhvatio, morao sam je malo gurnuti.

Trzala se i pokušavala skočiti natrag na drvo. Ali ovaj put nije mogla. Čvrsto sam je držao u svom stisku. Sada sam bio njezino utočište. Ali i dalje je bila prestravljena. Čvrsto sam joj držao prsa u ruci i osjećao kako joj srce ubrzano kuca. Ali, kako smo se spuštali, otkucaji srca su joj se znatno usporili. Potpuno se opustila. Činilo se da zna da joj je jedina nada vjerovati mi da ću je spasiti. Kada smo se vratili na čvrstu zemlju, prela je. Ovo nije prvi put da sam spasio Noche s drveta. I vjerojatno neće biti posljednji.

Dok sam razmišljao o toj nevolji, činilo mi se da priča ima dublje značenje. Nije li ovo bila prilično dobra metafora za Božju ljubav i ponudu sebe kao utočišta za svakog grešnika?

Ideja o Bogu kao „utočištu” – nekoj vrsti sigurnog mjesta, zaštićenog od opasnosti – jako je česta u Bibliji. Na primjer, psalmist pjeva „Čuvaj dušu moju, izbavi me: neću se postidjeti, jer se tebi utekoh.” (Ps 25,20) Prema Starom zavjetu, u kojem Bog obećava razne svjetovne blagoslove Izraelu pod uvjetom da se drže njegovih zapovijedi, utočište se često shvaća u fizičkom smislu. Stoga je Bog uspostavio šest „gradova-utočišta“ u koje su mogli pobjeći optuženi ubojice koji su nekoga nenamjerno ubili (Br 35). Ili opet, u jednom od svojih psalama, David moli Boga da mu bude utočište kako bi ga zaštitio od svjetovnog neprijatelja, Kuša Benjaminovca.

Ali kršćanin može čitati psalme u duhovnom i alegorijskom smislu, u kojem je Bog utočište putnika u duhovnom životu. U tom smislu Bog je utočište grešnika, koji traži spasenje od grijeha i đavla.

Biblija identificira utočišta koja su suparnici Bogu, poput bogatstva: „Gle čovjeka koji ne uze Boga za svoju zaštitu, već se uzdao u veliko bogatstvo […]” (Ps 52,9) Doista, polaganje povjerenja u bilo koje stvoreno dobro iznad Boga upravo je ono u čemu se sastoji grijeh – i doista uvijek daje neko lažno obećanje utočišta.

Bogatstvo je očitiji izvor utočišta, a to je dobro koje pohlepni čovjek traži na neuređen način. Zavidna osoba zamjera drugome što posjeduje neko dobro, jer ga on želi posjedovati. To se zapravo svodi na svojevrsno ogorčenje prema Bogu što nama nije dao željeno dobro, umjesto da vjerujemo Bogu i zahvaljujemo mu na svojim blagoslovima te se radujemo obilju Božjih blagoslova za svoga bližnjega. Gnjevna osoba bjesni zbog uočene nepravde i postaje opsjednuta osvetoljubivošću. Umjesto da se skloni u Božje obećanje da će On osvetiti sve nepravde i oprostiti prijestupe kao što je nama oprošteno, ona uživa preuzimajući uloge suca, porote i krvnika kako bi provela pravdu, zapravo ne vjerujući Božjem obećanju, pa čak i zamjerajući Božjoj suverenosti nad poretkom pravde i milosrđa. I slično s grijesima tijela – proždrljivost i požuda skrivaju se od iskušenja i muka života u neuredne užitke.

Ideja grijeha kao lažnog utočišta izoštrava se kada grešno ponašanje postane toliko uobičajeno da postane ovisnošću. Mnogi grešni obrasci ili ovisnosti mogu se objasniti idejom grijeha kao lažnog utočišta, jer svako prividno dobro koje se traži u grešnom činu zapravo jest dobro u nekom smislu. Inače se ne bi moglo nastaviti birati, budući da ljudska bića ne mogu a da ne žele sebi dobro. Pogreška je u tome što se prividno dobro traži na pogrešan način, ili u pogrešnom pogledu, ili u pogrešno vrijeme, ili s pogrešnom osobom itd.

Možemo, kako bismo zatvorili krug, vidjeti kako duhovni život simbolizira mačka na drvetu.

U božanskoj ekonomiji milosti, svi smo mi – ili smo bili, ili ćemo biti – mačka na drvetu. Uvjeravamo se da će nas grana – stvoreno dobro za koje se držimo tako da ga stavljamo iznad Boga – spasiti. I to nije luda tvrdnja: svakako se u danom trenutku to čini kao jedina čvrsta stvar između nas i tla (boli koja dolazi s poniznošću ili krotkošću, trijeznošću ili čednošću itd.). Dakle, grešnik, poput mačke, ispada da nije samo glup. Već, držeći se za granu, suočen sa smrću, on je očito tvrdoglav. Možemo iznova i iznova odbijati spasiteljsku ruku Oca punog ljubavi. Ali na kraju se iscrpimo od pretvaranja ne-Boga u Boga. I možda ćemo pokušavati doći Bogu ili se vratiti Bogu, ali bez radikalnog povjerenja u njega koje On od nas traži. Takvi lažni koraci ostavljaju nas zaglavljenima na grani. Ali poput osiromašenog rasipnog sina – ili poluizgladnjele mačke na drvetu – nađemo se ne samo iscrpljenima, već i gladnima. I možda smo dovoljno puta u životu bili razočarani, ispušteni na tlo, da nam je teško povjerovati u tvrdnju da Isus doista bezuvjetno voli svakoga od nas, i vjerovati u njegovo obećanje da oni koje On spasi neće biti istrgnuti iz njegove ruke (usp. Iv 10,28). Svima nam je potreban mali poticaj – nitko ne može doći Gospodinu osim ako ga Otac ne privuče (Iv 6,44) – ali moramo odgovoriti na poticaj milosti i pouzdati se u Njega.

Zalutali su ponekad poput mačaka. Ponekad zalutali posrne u vjeri ili nadi ili ljubavi kada bude suočen s kušnjama života – a onda ga eto opet na drvetu. A kada stvarno posrne, onda ga je sram i boji se. No čim zazove Dobroga pastira, pomoć je blizu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.