Godine 2019., nakon što mi je umrla majka, morao sam se suočiti s nekim veoma zahtjevnim životnim odlukama. Točnije, prilično sam se mučio zbog svojega posla učitelja u sjemeništu, i počeo sam se pitati trebam li razmišljati o povratku svojoj prijašnjoj karijeri vjeroučitelja. Bilo je to teško razdoblje, vrijeme sumnje, zbunjenosti i nesigurnosti, i osjećao sam kako se malo-pomalo vraća moja najčešća kušnja – traženje brzoga i jednostavnoga oslobođenja od boli.

No zahvaljujući nečemu što je nesumnjivo bio unutarnji pokret milosti, odjednom sam osjetio snažan poticaj moliti molitvu kojoj je Eli naučio Samuela (1 Sam 3): „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.” Nakon niza dana počeo sam je uvijek iznova moliti tijekom dana, i ta je molitva imala snažan učinak. Molio sam je i po stotinu puta dnevno. Osjetio bih kako očaj u mojoj nutrini nestaje, kako je moje težište ponovno u Bogu, a s vremenom sam se mogao sa samopouzdanjem u potpunosti posvetiti svojemu poslu.

Ne postoje nikakve čarobne formule, ali znao sam da ima nečega u toj praksi, koja je poništavala moj impuls za bijegom, i koja mi je pomagala „ostati i bdjeti” s Isusom u Getsemanskome vrtu, mjestu predanja.

U razgovoru koji sam negdje u tome razdoblju imao s jednim bliskim prijateljem, a nakon što sam podijelio s njim svoje iskustvo, odlučio sam tu „Elijevu molitvu” pretvoriti u devetnicu – u smislu da sam je jednostavno devet dana molio više puta tijekom dana, kada god bih trebao više jasnoće u vezi s nekim problemom. Jedan je prijatelj moju novu praksu nazvao „Elijevom devetnicom”.

Ono što mi se svidjelo u vezi s ovom prilagodljivom molitvenom praksom bilo je to što je ona omogućavala da moja molitva da spoznam Božje razmišljanje i volju ostane otvorenom, i odbijao sam formulirati željeni ishod preciznije nego da čujem Božji glas. Moj mi je duhovnik još u devedesetim godinama prošloga stoljeća pomogao prestati s „ekstremno preciznim” očekivanim ishodima u svojim molitvama, što me je pak učinilo više privučenim molitvama prošnje koje su me otvarale da zamolim, a onda se s pouzdanjem predam – što je jedini ispravan položaj prema apsolutnoj otajstvenosti.

Tada preostaje jedino slušati.

I tako sam neki dan, dok sam se pripremao za jednu radionicu u župi, osjetio poticaj da osmislim devetnicu s Elijevom krunicom. Kao organizacijsku metodu koristio sam zrnca krunice.

Moli se ovako:

Držeći križ na krunici moliti molitvu predanja svetoga Ignacija:

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem; ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji; daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta.

Na zrnce Očenaša: Jedan Oče naš

Na zrncima Zdravomarije: Deset puta ponoviti Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.

Na zrncu Slava Ocu: jednom reći Neka mi bude po riječi tvojoj.

(Tako izmoliti pet desetica.)

Na kraju tri puta ponoviti: Abba! Oče! Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! (prema Mk 14,36)

Treba moliti polagano, obraćajući pozornost na riječi, dopuštajući im da vas oraspolože da primite, čujete, i prihvatite. Nakon što završite, provedite nekoliko minuta u tišini, dopuštajući Bogu da vam prenese što god On želi, ne očekujući da to bude očit „glas” – nego budite otvoreni Njegovoj milosti.

Počeo sam moliti ovu molitvu, i već mogu osjetiti njezinu moć.

To bi otprilike bilo to. Ako ćete moliti ovu molitvu, molim da vas oraspoloži da potpunije čujete, prihvatite i činite volju Božju.

Izvor: Word on Fire

Prijevod: Ana Naletilić