Već naviještanje Marije kao Bogorodice počiva i proizlazi iz živog čašćenja Djevice i Majke. Drugačije se ne može objasniti oduševljeno odobravanje naroda. I sâm naziv nisu oblikovali koncilski oci, već je preuzet iz narodne prakse. On stoji u najstarijoj marijanskoj molitvi koja nam je prenešena predajom i potječe s kraja trećeg stoljeća (Scheffczyk, Leo. Maria : Mutter und Geffährtin Christi. Augsburg : Sankt Ulrich Verlag, 2003.,  str. 204): „Sub tuum preaesidium fugimus, sancta Dei genitrix“ – „Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice“. Njen tekst glasi:

„Sub tuum preaesidium (con-)fugimus, sancta Dei genitrix; nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus, sed a periculis libera nos semper, Virgo gloriosa et benedicta. Amen.“

To je jedna stroga i moćna molitva (ibid.), koja se obraća Bogorodici i Djevici. Samo na temelju njezina odabranja i jedinstvena mjesta u planu spasenja te kroz njezinu posebnu blizinu Trojstvenom Bogu Marija postaje našom moćnom zagovornicom koja može osloboditi iz svih opasnosti. To se ne bi moglo zamisliti bez ove bliske povezanosti s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Efeška odluka marijansku je pobožnost postavila u svjetlo javnog priznanja: osim katedrale Santa Maria Maggiore u Rimu posvuda je nicao iznenađujući broj crkvi posvećenih Mariji. Počelo se slaviti glavne događaje njenog života: rođenje, anđelovo navještenje i pohođenje Elizabeti dobili su mjesto u liturgijskom kalendaru, ponajprije u istočnim Crkvama, a od 7. stoljeća i na Zapadu. To se ponovno odrazilo na pučku pobožnost, čiji su himni i molitve našle svoj ulaz u liturgiju (ibid., str. 224).

Tome od 7. stoljeća pripada i dvostruki pozdrav Mariji, kako se nalazi u Evanđelju po Luki. Tu anđeo Gabrijel kaže: „Ave gratia plena: Domunus tecum: Benedicta tu in mulieribus“ (Lk 1, 28), a iz Elizabetinih usta odzvanja poput eha: „Benedicta tu inter mulieres, et benedictus fructus ventris tui“ (Lk 1, 42). Molitvi Ave Maria tek je u 13. stoljeću nadodano Isusovo ime, čime je još jasnije istaknuto najnutarnjije usmjerenje na otajstvo Krista. S ovim hvalospjevom u prvom dijelu ove poznate molitve tada se u 14. stoljeću povezala zamolba „Sveta Marijo, Majko Božja“ (Scheffczyk, str. 237). U njoj čovjek grešnik moli pomoć za najvažnije i najopasnije životne trenutke, naime za trenutnu sadašnjost koju treba izdržati, i za trenutak umiranja. Isusovo ime stoji kao središte usred ove molitve, jer On je korijen na kojemu se temelji svako čašćenje Marije te cilj kojemu ono teži (ibid., str. 238).

Ave Maria odgovara najdubljoj čovjekovoj potrebi da se u svakoj nevolji utječe Majci, da bi se na njezinoj pouzdanoj ruci susreo sa Sinom čije se moći kao Otkupitelja i Suca možda i boji. To zahtijeva ponavljanje i tako se razvija u najrazličitijim oblicima osobne i zajedničke molitve. Možemo se sjetiti „Anđela Gospodnjeg“ ili krunice. Pripovijesti križara iz Svete Zemlje u mnogim su vjernicima pobudili ljubav prema Isusu i čežnju za nutarnjim sudjelovanjem u Njegovoj sudbini kroz razmatrajuću molitvu. Odatle su u 13. i 14. stoljeću izrasle mnoge varijacije krunice, koje su tijekom crkvene povijesti uvijek dobivale nove primjese. U naše vrijeme Ivan Pavao II. krunicu je dopunio otajstvima svjetla. U njima se svakom molitelju otvara prostor za vlastiti pogled na Isusu i Njegovu Majku, kao i život i bît Presvetog Trojstva, prostor u kojemu može prepoznati vlastiti odnos prema božanskim Osobama i shvatiti djelovanje beskonačne ljubavi.

Pio XII. i Pavao VI. u krunici su vidjeli „pregled cijelog Evanđelja“. Možda starice koje tijekom mise provlače krunicu kroz prste – a što se danas zabranjuje! – više shvaćaju sveta otajstva nego što bismo mi htjeli vjerovati.

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)