U trpljenju se kuša ljubav. Vrijedi to pra­vilo za svaku ljubav. Ljubimo toliko koliko smo sposobni trpjeti za onoga kojega ljubimo. Sam se Spasitelj držao toga mjerila u lju­bavi prema nama. I njegova se ljubav trebala pokazati u bolovima i veliku trpljenju. To krvavo krštenje toliko je dirljivo da je uvijek poticalo plemenita srca da vraćaju ljubav za ljubav, trpljenje za trpljenje. Trp­ljenje je Kristovo privlačno i dirljivo iz triju razloga.

Kao prvi razlog navodimo uzroke trpljenja. – Ako čovjeka zadesi velika ne­volja i nesreća koje je sam skrivio, a podnosi ih u duhu pokore i zadovoljštine, onda takvo trpljenje pobuđuje u nama sućut i neku vrstu poštovanja. Spasitelj nije skrivio svojih bolova. Njegov je život bio svet i bez grijeha. I baš ga je zbog toga Bog izabrao za pomirbenu žrtvu za naše grijehe i za gri­jehe cijeloga svijeta. Mi nosimo krivnju za­jedno s cijelim ljudskim rodom i naša je zloća vapila k nebu za kaznom i zadovoljštinom. Kristovo trpljenje, boli i poniženja nisu ništa drugo doli posljedica grijeha; Krist, naš zamjenik, trpio je mjesto nas. “Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe” (Rim 3,25). Iz neizrecive lju­bavi ponudio se Sin Božji, žrtvovao se za nas i za nas je ponio na križ naše grijehe (Ps 69,5). Isto kaže i apostol na drugome mjestu: “ljubio me i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20). U tome svjetlu i mi moramo promatrati Isusovo trpljenje. Na krvavu pozorištu Isusove muke iza Židova su stajali i naši grijesi i živo sudjelovali u tome strašnu mučenju. Na svakoj postaji Isusove muke svaki od nas može kazati: “Sam sam sve ovo skrivio, sam bih morao trpjeti.”

Spasitelj je uz to na svijet donio novo bogoštovlje, novu vjeru, novu ćudorednost, novi red milosti i novu žrtvu. Vjeru je morao zapečatiti svojom smrću, na­puniti vrela milosti, svojom krvlju posvetiti žrtveni oltar. No, prije svega toga bilo je po­trebno da pred nama ponese križ odricanja i trpljenja i da ga blagoslovi na vječnu ko­rist. Gospodin je i to učinio svojom mukom.

Spasitelj nas je ovdje na zemlji htio ujediniti u jedno veliko kraljevstvo pa nas tako zajedno dovesti na nebo. Ali, svijet je bio u vlasti Sotone. Jedino je dvoboj na život i smrt mogao za naše duše ostvariti ovu novu domovinu. Kao što je mnogi vitez otkupio svoj narod vlastitim životom, tako je učinio i Gospodin. Naš ulazak u carstvo njegove Crkve platio je vlastitom krvlju. Možemo li zaboraviti toliku milost?

Eto tako su uzroci Isusova trpljenja vrlo usko povezani s nama. Gospodin je trpio i umro za nas, za naša naj­veća i najskupocjenija dobra dušâ.

Isusovo je trplje­nje dirljivo i ganutljivo i zbog velikih i raznovrsnih boli koje je podnio. Te su boli vrlo velike, tako raznovrsne i tako naročite da im nema nigdje sličnih. Spasitelj je trpio na duši i na tijelu, vanjske i nutarnje muke. Bile su to boli koje je jedino sam sebi mogao zadati, ali i boli koje su mu i drugi na­nijeli i to sa svih strana. Nije bilo nikoga u njegovoj blizini tko mu ne bi zadao boli; prijatelji i neprijatelji prouzročili su mu teške i velike muke. Stigli su ga vrlo raznovrsni udarci: poruge, sramota, prijezir, nezahvalnost, ruganje, izdaja i nepravda; a to toliko boli plemenito srce. Nigdje nije našao pravde; svi su ga zemaljski predstavnici pravde i pravednosti napustili, žrtvovali i osudili na strašnu i nečasnu smrt. U njegovoj muci opaža­mo strašno zlostavljanje i niske postupke kao npr. bičevanje i razapinjanje, zatim posve neobične i nezakonite kazne kao krunjenje i bolno izrugivanje u Kajfinu dvorištu. Štoviše, susrećemo se s posve tajanstvenim i neobičnim mukama kao što je bila ona smrtna stiska na Maslin­skoj gori i kod umiranja na križu, a koje je Gospodin jedino sam sebi mogao prouzročiti i dopustiti. Baš su ove duševne boli mjerom i gorčinom nadmašile sve ljudske boli. Nebrojene su muke i boli opkolile Gospodi­na sa svih strana, kao što je već prorok kazao o teško iskušanome Jeruzalemu: “Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen”, “jer kao more moja je nesreća neizmjerna” (Tuž l,12; 2,13).

Konačno, Isusovo je trpljenje divno zbog načina na koji je trpio i trpljenje dovršio.

Pregorka muka nije Isusa snašla naglo i neočekivano. Sve je sâm odvijeka predvi­dio, odredio i izabrao. Koliko je puta Spasi­telj govorio učenicima o svojemu svršetku. Kad su ga uhvatili, odbio je svaku obranu; a tisuće su mu i tisuće anđela stajali na usluzi i jednom je riječi srušio svu četu na zemlju. I kao što je slobodno i veličanstveno započeo svoju muku, tako ju je i dovršio. Naklo­nio je glavu i izdahnuo – a to je znak da mu nitko ne može uzeti njegov život i da umire svojom dobrovoljnom odlukom. Doista se za nas žrtvovao, jer je sâm htio (Iz 53,7).

Drugo je lijepo svojstvo Isusove muke bila plemenita i hvalevrijedna jakost. Gospo­din nije trpio ravnodušno, prezirući smrt niti očajavajući. Isus živo osjeća svaku bol i ne stidi se potužiti već nam na našu utjehu želi potvrditi da doista mnogo trpi te da svojim trpljenjem okajava naše grijehe kao Bogom odabrani veliki svećenik za kojega sveti Pavao kaže da je u danima svojega zemaljskoga života slao molbe i vapaje, glasno i sa suzama, onome koji ga je mogao osloboditi od smrti i da je bio uslišan zbog svoje predanosti (Heb 5,7).

Zadnje krasno obilježje njegove muke i smrti bijaše svetost. Isus je trpio vršeći prekrasne i uzvišene krjeposti. Oprašta svo­jim mučiteljima, preporučuje milosrđu svojega Oca sve koji ga muče; nježno se brine za svoju majku koja je pod križem; čuje tihi uzdah dobroga razbojnika, osvjetljava još zadnja proročanstva i predaje svoj duh veli­kom ljubavlju i djetinjom privrženošću Bogu Ocu. Tako je njegova smrt sveta, ali i uzor, uzrok i usavršenje smrti svih svetaca.

A kada je došla smrt, Isus se borio s njome i umro kao što mi umiremo, ali ne zato što je morao, nego zato što je htio umrijeti iz ljubavi prema nama.

Na podnožju križa, gledajući kako zadnje kapi krvi cure iz velike rane na grudima s probodenim srcem, zgodno je prisjetiti se ovih riječi: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). “Ostavih dom svoj, napustih baštinu svoju; miljenicu srca svoga dadoh u ruke dušmana njenih” (Jer 12,7). “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11) i onih krasnih riječi svetoga Pavla: “A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijamo grješnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). Spasitelj nije mogao više za nas učiniti da nam pokaže svoju ljubav nego što je za nas učinio i trpio. To je punina ljubavi. No, ne traži li ljubav odaziva u ljubavi? Bi li odaziv ljubavi bio odviše velik, ako bi se žrtvovalo sav svijet i svoj život? Jedna plemenita duša, koja se htjela sasvim predati Bogu u jednome strogu pokorničkome redu, ovako je odgovorila. Ku­šali su je. Doveli su je u crkveni kor gdje je trebala moliti u zimskoj noći satima; pokazaše joj blagovaonicu gdje je trebala više postiti negoli jesti; doveli su je u spavaonicu gdje će više noći morati bdjeti negoli mirno počivati. Na kraju je zapitaše što sad misli o svojemu zvanju. A ona upita: “Hoću li u svojoj sobi imati sliku Raspetoga?” Kad su joj to potvrdili, odgo­vori odlučno: “Onda ću moći sve podnijeti u svojemu zvanju”. A to je gotovo isto što sveti Pavao piše: “U svemu tome (u nevolji, u gladi, u progonstvu) nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi” (Rim 8,37).

Tekst je preuzet iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.