Fra Bonaventura Duda

Marija – poziv Božji

Što bi bila Crkva bez Krista?
Što bi bila Crkva bez Marije?
Na početku Knjige stvaranja čitamo:
”Stvori Bog svjetlilo veće – sunce – da predvodi dan.
Stvori Bog svjetlilo manje – mjesec – da predvodi noć.”
Što bi bili naši dani bez sunca?
Što bi bile naše noći bez mjeseca?
Dani bi bili noć, a noći bi bile bez imena.
Da!
Sav sjaj mjeseca dolazi od sunca.
I sav sjaj Marije dolazi od Krista.
Sunce danima, mjesec noćima – to je Crkvi Krist i Marija.

U našoj se noći pokazao mjesec!
Sad na, zarumenit će se Zora bezgrešnosti: Marija!
Sad na, izići će Sunce pravde: Krist!
I od onda, rekosmo: svijet je postao drugačiji.
Ljudi su znali i saznali
– saznali koji su htjeli…
Što?
Da je bezgrešnost moguća!
Da je svetost stvarnost!
Jer je jednoj – Njoj – darovana,
svi je mogu izmoliti;
svi je mogu izboriti.
Ljudi su mogli samo sanjati.
Ljudi su mogli samo čeznuti.
Ljudi su mogli samo sanjati –
kao posve napuštena i prezrena žena,
obeščašćena u svim svojim častima:
sanjati o davnoj bjelini svoje duše
kad su na rosnim livadama cvali ljiljani
kojima nitko nije znao cijene.
Ljudi su mogli samo sanjati.
Ljudi su mogli samo čeznuti.
A Bog je jedini mogao ostvariti.

Bog je jedini ostvario:
Biće grijehom netaknuto,
i od ljage grijeha slobodno.
Biće koje je sama dobrota
i zato:
mir i sklad s Bogom,
mir i sklad u sebi,
mir i sklad s ljudima.
Biće koje svuda kamo dođe
unosi mir
i sve čega se dotakne
postaje mir i sklad.

O da!
Što bi Crkva bila bez Marije?
Ta ona je utjelovljeni Božji poziv,
Božji mamac.
Uspomena na pretpotopno doba čovječanstva:
kakav je čovjek bio prije potopa grijeha.
Slika naše budućnosti:
kakav čovjek može postati
ako primi poziv milosti
da izmoli,
da izbori
bezgrešnost i čistoću,
svetost i dobrotu.
I zato je ona Božji poziv – nama.
Božji mamac – nama.
Ona je Božje jamstvo i osiguranje.
Prema mjeri našeg poziva
i naše suradnje s milošću:
ono što je njoj darovano na početku,
u času začetka,
ono može nama biti darovano na svršetku,
u času rođenja za nebo.

I zato sagradismo svuda i posvuda
njezine crkve i kapelice,
svetišta i oltare.
Izvjesismo njezine slike i ikone.
Slavimo njezine svetke i blagdane.
Tri put joj na dan u čast zvonimo.
Da!
Da joj čast i ljubav iskažemo.
Ali još više, da nju i sebe sjetimo
da smo njezini,
da želimo postati kao ona.
Da nam ona bude ogledalo pravde,
predvodnica u borbi,
put k bezgrešnosti.

Što god Crkva ima svetosti,
sve je Kristom nadahnuto,
Ona je prva Kristova nasljedovateljica,
zato učiteljica svake kristoljubive duše.
Ona je odljev Krista
u kojem se – kako veli sv. Augustin –
kao u kalupu odlijevaju sveci Božji:
njoj slični – Kristu nalik.

I pomamiše se ljudi za čistoćom,
poletješe za bezgrešnošću,
pohitješe za svetošću.
Trčali su za dobrotom:
da je s njom izbore
– s njom, Marijom;
da je od nje izmole – od nje, Marije.
“Daj nam, o Bezgrešna,
samo mrvu!
Daj nam, ulij nam –
samo kap
tvoje dobrote,
tvoje čistoće,
tvoje bezgrešnosti! ”

A Ona?
O ne boj se!
Ne boj se, čovječe grješniče!
Poleti za njom!
Počni danas željeti!
Počni se danas boriti!
Počni danas moliti!
Želi, moli ono što moli Crkva
u svim svetima svojim:
“Trahe nos, Virgo Immaculata!
Povuci nas za sobom, Djevo Neokaljana!
Da potrčimo, da poletimo
za tobom!”

Ne, ne boj se,
čovječe grješniče!
Njezina je bjelina tebi ne otuđuje!
Njezine te čistoća ne osuđuje!
Njezina je bezgrešnost tebi priklanja,
ne udaljuje!
Zbog tebe je bijela – da i tebe učini bijelim.
Zbog tebe je čista – da i tebe učini čistim.
Zbog tebe je bezgrešna – Imakulata – da i tebe učini bezgrešnim.
Zbog tebe je sva Božja – da i tebe učini Božjim.
Zbog tebe je Majka Kristova
da bude majka tvoja
da i tebe učini malim Kristom.

Vjeruj!
Ona to može!
Počni!
Ona to hoće!
Ne prestani! Ne prestaj!
Ona će to izvršiti! Amen.

Propovijed na Bezgrešnu, 1953. godine