Volio bih u veoma kratkim crtama izložiti katoličko razumijevanje odnosa između morala i postojanja Boga, i tako pokazati zašto je za društvo koje želi održati svoju moralnu cjelovitost neizostavno važno u isto vrijeme održavati i živo vjerovanje u Boga.

Zašto činimo stvari koje činimo? Što nas motivira u etičkome smislu? Upravo sada ja tipkam riječi na svojoj tipkovnici. Zašto to činim? Pa, želim završiti svoju tjednu kolumnu. Zašto želim to učiniti? Želim komunicirati istinu onako kako je ja vidim publici koja bi od toga mogla imati koristi. Zašto bih to htio? Pa, uvjeren sam da je istina dobra u sebi. Vidite li što sam otkrio ovom jednostavnom vježbom? Istražujući što je motivacija za čin tipkanja riječi došli smo do temeljnoga dobra, vrijednosti koja je vrijedna radi sebe same. Moji činovi tipkanja, pisanja i komuniciranja u konačnici su podređeni intrinzičnoj vrijednosti istine. Uzmimo jedan drugi primjer. Upravo prije nego što sam napisao prethodnu rečenicu popio sam dobar gutljaj vode iz plastične boce na svojemu stolu. Zašto sam to učinio? Pa, bio sam žedan i htio sam utažiti svoju žeđ. No zašto bih htio to učiniti? Unošenje vode u organizam je zdravo. Zašto je zdravlje važno? Zato što se tako održava život. Zašto je vrijedno težiti životu? Pa, zato što je život dobro u sebi. I opet – ova analiza želje otkrila je temeljno ili nesvodljivo dobro. Katolička moralna filozofija prepoznaje – pored istine i života – i druge temeljne vrijednosti, uključujući prijateljstvo, pravdu, i ljepotu, i smatra ih strukturnim elementima moralnoga života.

Kada se papa Benedikt XVI. žalio zbog „diktature relativizma”, i kada su se katolički filozofi brinuli zbog trijumfa subjektivnoga u našoj kulturi, oni su izražavali svoju zabrinutost da su te nesvodljive vrijednosti zaboravljene ili isključene. U svojim izvrsnim promišljanjima o nadmoći dobra, irska filozofkinja Iris Murdoch žustro inzistira da autentično dobro legitimno nameće sebe ljudskoj volji, i da ono nije kreacija te volje. Na krajnjoj granici, suvremeni subjektivizam uzdiže volju toliko da ona postaje izvorom vrijednosti, ali to uveličavanje naše slobode zapravo je štetno, jer sprječava usvajanje objektivnih vrijednosti, koje će nam uistinu donijeti dobrobiti.

Teorija o „temeljnim dobrima” također je temelj izoštrenome katoličkome osjećaju da postoje određeni činovi koji su intrinzično zli, to jest, pogrešni su bez obzira na okolnosti čina ili motivacije počinitelja. Ropstvo, spolno zlostavljanje djece, preljub, rasizam, umorstvo itd. intrinzično su zli upravo zato što uključuju izravne napade na temeljna dobra. U trenutku kada odvojimo moralni sustav od tih objektivnih vrijednosti, nijedan se čin neće moći okarakterizirati kao intrinzično zao, i iz toga će stanja stvari proizaći moralni kaos.

Za sada smo utvrdili objektivnost pothvata etičnosti, ali kako se Bog uklapa u sustav? Zar se jedan pošten sekularist ne bi mogao držati objektivnih moralnih dobara, a ne držati se Božjega postojanja? Vratimo se na našu analizu volje pri djelu. Kao što smo vidjeli, volja je motivirana, čak u i svojim najjednostavnijim pokretima, nekim osjećajem – možda prirođenim – moralne vrijednosti: istine, života, ljepote, pravde itd. No kada se ostvari neko svjetovno dobro – na primjer, pisanje ove kolumne, ili utaživanje žeđi, ili obrazovanje djeteta – volja je i dalje nepotpuno zadovoljena. Ostvarenje nekoga konačnoga dobra zapravo inače potiče volju da želi više toga dobra. Svaki znanstvenik ili filozof zna da odgovaranje na jedno pitanje inače potiče otvaranje stotinu novih pitanja; svaki društveni aktivist zna da ispravljanje jednoga zla budi želju da ih se ispravi još stotinu. Uistinu, nikakvo ostvarenje istine, pravde, života ili ljepote na ovome svijetu ne može zadovoljiti volju, jer je volja usmjerena prema svakome od tih dobara u njegovu ispravno neuvjetovanome obliku. Kao što je rekao kanadski teolog i filozof Bernard Lonergan, „um želi znati sve o svemu”. I kao što je rekao sveti Augustin: „Gospodine, za sebe si nas stvorio, i nemirno je srce naše sve dok se ne smiri u tebi.” Primijetili ste da sam Boga neopazice upleo u raspravu! No to nisam učinio neopravdano, jer je u katoličkoj filozofskoj tradiciji ‘Bog’ ime koje dajemo apsolutnoj ili neuvjetovanoj dobroti, pravdi, istini, i životu.

Sada možemo vidjeti poveznicu između Boga i temeljnih dobara, na kojima se temelji moralni život – to drugo odraz je prvoga, i u njemu sudjeluje. Kako je to istaknuo C. S. Lewis u svojemu djelu „Elementarno kršćanstvo”, moralni su apsoluti, prema tome, znakovi koji pokazuju prema Bogu. I upravo zato negacija Boga kratkim putem vodi u negaciju moralnih apsoluta, a u konačnici do gruboga subjektivizma. Eliminiranje Boga jednako je eliminiranju temelja za temeljna dobra, a kada se eliminiraju temeljna dobra, sve što ostane jest volja koja sama donosi zakone i stvara samu sebe. Dakle, uistinu bismo trebali biti oprezni kada ateisti i agnostici ležerno tvrde da moral može opstati odvojeno od Boga. Mnogo je istinitija primjedba Dostojevskoga da je onda kada se ukloni Boga – sve dopušteno.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.