Zašto Bog nije oprostio grijeh zloduha? U napasti sam odgovoriti posve jednostavno: zato što je zloduh preohol da bi Boga zamolio da mu se smiluje. Zloduh nikada ne će priznati svoju zabludu i nikada ne će Boga moliti za oproštenje: zato njegova osuda ne može biti drugo nego neopoziva.

Papa Ivan Pavao II. odgovara na to isto pitanje u jednoj katehezi o zlim anđelima: “Jasno je da Bog ‘ne oprašta’ grijeh anđela zato što oni ostaju u svojemu grijehu, vječno ostaju okovani onim početnim izborom kada su odbili Boga i istinu najvišeg i konačnog Dobra koje je Bog sam” (13. kolovoza 1986.).

Lucifer posjeduje razum, volju i spoznaju Boga koje su tako uzvišene i tako neizmjerno savršenije od ljudskih da njegov grijeh nije mogao biti nego težak. Sveti Otac u nastavku svoje kateheze tvrdi da se grijeh anđela sastoji u “odbijanju istine o Bogu, spoznate svjetlom razuma i objave, kao neizmjernomu Dobru, Ljubavi i Svetosti – koje su jedna stvarnost. Taj je grijeh tim veći što je veća duhovna savršenost i spoznajna bistrina anđeoskog razuma te što je veća njihova sloboda i bliskost s Bogom. Kada činom vlastite slobodne volje odbije istinu koju je spoznao o Bogu, Sotona postaje otac laži” (13. kolovoza 1986.).

Ivan Pavao II. kaže da je odluka o pobuni protiv Boga konačan, potpuno svjestan i slobodan izbor: “Bio je to konačan izbor duhovnih bića najprije u odnosu na samoga Boga koga su spoznali na način koji je bitniji i neposredniji nego što je to moguće ljudima, Boga koji je duhovnim stvorenjima prije nego ljudima dao udjela u svojoj božanskoj naravi” (Opća audijencija, 23. srpnja 1986.). Dobri ili zli anđeli posve jasno znaju što žele činiti i to čine tako svjesno da nikada ne poriču svoju odluku. Anđeli koji su odlučili slijediti Lucifera u pobuni protiv Boga nikada ne će učiniti korak unatrag. Papa Ivan Pavao II. objašnjava da se izbor zloduha korjenito suprotstavlja otajstvu Boga i zajedništvu s njime u ljubavi: “Temeljem njihove stvorene slobode njihov je izbor korjenit i neopoziv, kao i izbor dobrih anđela, ali je oprječno suprotan: umjesto da Boga prihvate s ljubavlju, oni su mu se suprotstavili zbog lažna osjećaja samodostatnosti,  odbojnosti, pa čak i mržnje koja se pretvorila u pobunu” (Opća audijencija, 23. srpnja 1986.). Upravo zato osuda zloduha ne može staviti pod znak pitanja milosrdnu Božju dobrotu: pobunjeni anđeli bili su savršeno svjesni zla koje čine te snose svu odgovornost za posljedice svojega neposluha.

Naša situacija nije ista: slabosti naše volje, naše nesavršeno spoznavanje Božje ljubavi, kao i slabost našega tijela uvijek ostavljaju prostora kajanju koje Bogu omogućuje da nam oprosti i iskaže svoje milosrđe.

“Bog anđela koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud.” (2 Pt 2,4)

Kako je moguće da se od Boga mogu odvratiti tako prosvijetljeni dusi kojima je bio dan tako živ razum?

Papa Ivan Pavao II. objašnjava da “crkveni oci i teolozi govore o ‘zaslijepljenosti’ do koje je došlo zbog precjenjivanja vlastitoga bića u toj mjeri da se više ne prepoznaje vrhovna moć Boga koji je zahtijevao čin poučljive i poslušne podložnosti. Sve je to na sažet način sadržano u riječima ‘Neću da robujem (Jr 2,20)’ – Ne ću služiti! Propali su zbog svoje oholosti” (Opća audijencija, 23. srpnja 1986.).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gillesa Jeanguenina “Sotona i njegove zamke”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.