Kako je moguće da jedan mladić odluči ostaviti sve i stupiti u sjemenište? Zašto bi ta mlada žena odlučila ostaviti svoj stari život i zatvoriti se u samostan? Kako je taj čovjek ostavio svoju karijeru i prestižan posao kako bi slijedio Boga? Sve su to pitanja koja nam postavljaju ljudi na ulici. Tisuće i tisuće riječi ne bi bile dovoljne da objasnimo taj osobni susret s Isusom koji je obilježio naše živote i koji nas potiče da ostavimo sve kako bismo slijedili Njega – Isusa u njegovoj Crkvi. Unatoč tome što je ovo kamenita staza s mnogo poteškoća, ovakav oblik života nas ispunjava. Tko može biti nesretan kada je s Bogom? Nitko! A kada Bog poziva, osim našega poziva daje nam mnogo drugih stvari. Sada ću s vama podijeliti sedam darova koje Bog daje onima koje On poziva na svećeništvo ili na posvećeni redovnički život:

1. Milost

Znamo da ništa ne možemo učiniti bez Boga, i to se posebno odnosi na nas koji smo pozvani na svećeništvo i posvećeni život. Naš put nije ni bolji ni gori od ikojega drugoga, on je drugačiji, na to nas je pozvao Bog, ali on nije pošteđen žrtava i poteškoća. Mi trebamo Božju milost kako bismo stalno govorili „da”. Ali, što je milost? Katekizam Katoličke Crkve uči nas: „Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga. Milost je sudjelovanje u Božjemu životu.” (KKC § 1996-1997) Mi sudjelujemo u životu Božjem! Da, svakoga puta kada primamo sakramente, milost Božja raste u našim srcima, naš se savez s Bogom produbljuje. „Biti u milosti” znači biti pomireni s Bogom, biti u miru sa samima sobom, slobodni od teških bremena što ih stvara grijeh. A to je sve definitivno čisto Božje djelovanje i milost prema nama. On nas je mogao ostaviti na milost i nemilost naših neurednih nagnuća, ali nije! Htio nam je pomoći, dati nam svoju milost. 

I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. (2 Kor 12,7-9a)

2. Snažna ramena

Bog ne traži od nas da ostavimo svoj križ postrani i hodamo s Njime bez bremena i umora. On od nas traži uzmemo svoj križ na sebe, a kako bismo to mogli, daje nam snažna ramena kako bismo mogli nositi njegov križ na Kalvariju. Svaka osoba posvećenoga života na svijetu ima poslanje da Kristov križ učini lakšim, i to molitvom, žrtvom, a nadasve vjernošću dragocjenome daru svojega zvanja. Ta snažna ramena mogu drugima pomoći da svakodnevno nose svoj križ, mogu podizati one koji su pali, ohrabrivati obeshrabrene, pomagati onima koji nose teške terete. To je predivno poslanje koje je Bog povjerio Crkvi. No kako se ne možemo pouzdati u svoje sposobnosti, snagu prepoznajemo u Bogu. Bez Njega ne bismo mogli nositi ni komadić piljevine. On je platio za naše grijehe, a mi ćemo Njemu pomoći nositi veliki križ čovječanstva.

Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! […] Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri. (Gal 6,2.10)

3. Dostojanstvo poziva

Sveti Ivan evanđelist piše u Otkrivenju: Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bî stvoreno! (Otk 4,11) Samo Bog je dostojan svega! On sam nam je po sakramentu krštenja dao dostojanstvo da se zovemo djecom Božjom i Kristovim svećenstvom. Kako je to velika stvar! Svaki svećenik i svaka osoba posvećenoga života nosi životnu priču, poput naprtnjače, koju uvijek mora nositi sa sobom. On ne zaboravlja odakle dolazi, jer ga je Gospodin upravo tamo pozvao da živi bliže Njemu. To dostojanstvo nije nam urođeno, dao nam ga je Bog. Zato uvijek moramo biti zahvalni Gospodinu za veliki dar koji nam je dao: nismo to zaslužili, a On nas je pozvao, i to je velika radost.

Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. (Lk 7,6-7)

4. Snaga

Mi smo slabi i krhki. Puni smo mana i poteškoća. Podnosimo progone i uvrede. No ispod sve te ljudske bijede skriveno je blago našega života, snaga koja dolazi od Gospodina. Psalmist kaže: „K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? […] Pomoć je moja od Jahve […] Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! […] Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju! Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.” (Ps 121) Smatram da ovaj psalam sažima priču o životu uz Boga. Isus znači „Bog spašava”. On je došao na svijet i bio je čovjek u svemu osim u grijehu, da nam donese spasenje, da nam dadne snagu. Kada god se osjećamo slabima, moramo pogledati Isusa, koji je ponio naše grijehe uzimajući na sebe teški križ i odlazeći na Kalvariju usred uvrjeda i udaraca, i ponavljajmo: Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)

Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. (2 Kor 12,9b-10)

5. Karizma

Pozivajući nas, Bog nam je dao i duhovnu obitelj. Riječ „karizma” povezana je s grčkom riječi kerygma, koja znači „propovijedanje” ili „razglašavanje”. Katekizam Katoličke Crkve uči nas: „Bile izvanredne ili jednostavne i smjerne, karizme su milosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta.” (KKC § 799) One su posebni darovi, sjemena koja Bog sije u zemlju kako bi donijela plod prema svojemu vlastitome identitetu. Različiti su dari, a isti Duh. (1 Kor 12,4) Znajući da mi svi sačinjavamo jedno tijelo, koje je Crkva, svaka karizma (dar) pruža nešto sebi svojstveno. To je uistinu prelijepo. Neki svećenici pozvani su na život u župi, neki pak na redovnički život u nekoj družbi ili redu, a neki su pozvani u pokrete apostolskoga života. Svaki od njih prima specifičan poziv, duhovnu obitelj koja ga prima i prihvaća. To je njegovo mjesto u Crkvi, njegova obitelj, njegova karizma. 

Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. […] A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. (1 Kor 12,4-7.11)

6. Poslanje

Ne brkajući karizmu s poslanjem, možemo reći da se poslanje odnosi na specifičniji poziv. Riječ „misija” dolazi od latinskoga glagola miter, što znači „poslati”. Naše prvo poslanje je ljubav. Usto, Bog je i svakome od nas dao naše osobno poslanje. To poslanje ima smisla samo u Crkvi, za Crkvu, i s Crkvom, koja je Otajstveno Tijelo Kristovo. Unutar karizme postoji mnoštvo različitih poslanja: neki imaju poslanje obrazovati u katoličkim školama ili na fakultetima, drugi rade s mladima, neki pomažu bolesnicima, neki promiču vjeru na područjima gdje je ona progonjena, neki se brinu za starce i napuštene itd. Dar Božji je neočekivan. Kada Bog poziva, On nam daje poslanje koje ćemo (ako smo otvorenoga i voljnoga srca) moći prihvatiti s ljubavlju i ostvariti unatoč poteškoćama i nezgodnim okolnostima koje mogu iskrsnuti.

Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. (Iv 15,16-17)

7. Sreća

Može li čovjek biti sretan u svećeništvu i posvećenome životu? Naravno! Na to nas je Bog i pozvao, a ne da budemo „lica kao ukiseljena paprika”, kako kaže papa Franjo. Sveti Franjo Saleški rekao je: „Tužan svetac je žalosna vrsta sveca.” Istina je da svećenički i redovnički život nije izuzet od žrtava i poteškoća, ali točno je i da smo mi na tome putu neopisivo sretni. A što je ključ sreće u posvećenome životu? Vjernost. Vjernost donosi mir, i stvara strpljivost. To su dvije riječi koje ne smijemo zaboraviti: vjernost i sreća. Obje su riječi vrlo blisko povezane. Tako su svećenici i osobe posvećenoga života iznimno sretni, a istovremeno su sposobni tu sreću prenositi drugima. To nije jednostavna, svjetovna sreća, ona koja dolazi i prolazi kao raspoloženje. To je sreća koja ostaje unatoč zaprekama, jer je utemeljena na Isusu.

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misli dan i noć. On je k’o stablo zasađeno pokraj vódâ tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi. (Ps 1,1-3)

Život nikome nije lagan, i svi mi imamo probleme, ali kada smo svjesni darova koje nam je Bog dao, naše pesimistično gledanje na stvari posve se mijenja. Imamo toliko, toliko toga na čemu trebamo biti zahvalni, tako da je teško to ne vidjeti. To mi želimo prenijeti: da je put zvanja na posvećeni život težak, ali to je i put ljubavi, opraštanja i vjernosti. Živeći tako, moći ćemo prenijeti svoj način življenja drugima i biti živa svjedočanstva Isusa Krista. To znači biti kršćanin, katolik, osoba posvećena Bogu. Nadamo se da ćemo moći sa svetim Pavlom reći: Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15,10)

Izvor: Catholic-Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.