Jedna od novim ateistima najdražih provokacija jest da vjernici vjeruju u „nevidljivoga prijatelja”. Naravno, oni žele reći da je religija tek malo više od jadne vježbe u „što bi bilo kad bi bilo”, vraćanje na djetinjaste obrasce psihološke projekcije i samozaštite. Kažu da je vrijeme da vjernici već jednom odrastu, okane se svojih voljenih fantazija, i suoče se sa stvarnim svijetom. Nudeći takvu karakterizaciju novi ateisti pokazuju da su učenici starih ateista, poput Feuerbacha, Marxa, Comtea i Freuda, koji su redom iznosili manje-više slične zaključke.

Evo, ja ovdje pišem kako bih ateistima dao do znanja da mislim da su u pravu, barem što se tiče toga da je Bog nevidljivi prijatelj. U krivu su u tome što pretpostavljaju da je predanje toj nevidljivoj stvarnosti dehumanizirajuće ili da nas podjetinjava. Kao prvo, da kažem nešto o nevidljivosti. Jedna je izvanredna predrasuda zapadne misli nakon prosvjetiteljstva to da su vidljive stvari, empirijski provjerljivi predmeti i stanja stvari najočitije „stvarne” stvari koje postoje. Stoljećima prije prosvjetiteljstva neki od najpametnijih ljudi koji su ikada živjeli mislili su upravo suprotno. Među njima je najistaknutiji bio Platon, koji je smatrao da je empirijski svijet krajnje prolazan i kontingentan, sačinjen od nestabilnih predmeta, koji ulaze u egzistenciju i izlaze iz nje; a nevidljivi svijet oblika i matematičkih istina je trajan, pouzdan i vrhunski lijep. Vi zasigurno možete vidjeti kako dvije jabuke i dvije naranče zajedno daju četiri stvari, ali kada shvatite načelo da je dva plus dva jednako četiri, onda ste izašli iz područja empirijskoga i stupili u posve nevidljiv poredak, koji je čistiji i apsolutniji od ičega što osjetila mogu procesirati. Ne mislite da umanjujem važnost materijalnoga svijeta, kao što su Platon i njegovi sljedbenici prečesto bili skloni činiti. Ja naprosto pokušavam pokazati da nije nimalo očito da se nevidljivo jednostavno može poistovjetiti s fantastičnim ili nerealnim.

A sada prijeđimo na Božju nevidljivost. Jedna od najvećih pogrešaka koje čine i stari i novi ateisti jest pretpostavljati da je Bog vrhovno biće, impresivna stavka unutar ili pored svemira. Kao što je ustvrdio američki  filozof i teolog David Bentley Hart, bogovi pradavne mitologije ili Bog „urar” iz deizma osamnaestoga stoljeća možda odgovaraju takvome opisu, ali Bog kojega predstavlja Biblija i klasični teizam nema ništa s time. Pravi Bog jest nekontingentni temelj kontingentnoga svemira, razlog što postoji nešto, a ne ništa, konačno objašnjenje zašto bi svijet uopće trebao postojati. U skladu s time, on nije biće, nego je, kako to formulira sveti Toma Akvinski, ipsum esse subsistens, sâmi čin bivanja. Sveti Toma ide tako daleko da kaže da se Boga ne može smjestiti ni u jedan rod (genus), čak ni u onaj najopćenitiji, to jest, biće. No sve to mora implicirati Božju nevidljivost. Sve što se može vidjeti jest, po samoj prirodi stvari, neko biće, neko naročito stanje stvari, a prema tome, nešto što se može smjestiti u genus, uspoređeno s drugim konačnim stvarnostima itd. Vidljivo je prema definiciji uvjetovano – a Bog jest ono neuvjetovano. Nadam se da je jasno da potvrđivanjem Božje nevidljivosti Bogu ne postavljam granice, kao da je on tip bića – nevidljivi tip – iznad i nasuprot vidljivih stvari, duh koji lebdi iznad fizičkih objekata. Nevidljivi Bog jest Onaj čija stvarnost nadilazi i uključuje svako savršenstvo koje se može naći u stvorenjima, budući da je On sam izvor i temelj stvorenosti u svakome njezinu očitovanju. Bilo što drugo osim nevidljivoga Boga bilo bi uvjetovana stvar, i prema tome, nedostojno štovanja.

No je li taj nevidljivi Bog moj prijatelj? Jedan od najvažnijih duhovnih i metafizičkih zaključaka koji se mogu donijeti jest – Bog nas ne treba. Čisto neuvjetovan čin samoga bivanja posjeduje svaku moguću ontološku savršenost, i prema tome, ne zahtijeva nikakvo dovršavanje, nikakvo poboljšanje. Njemu ništa ne treba. A svemir – u svoj svojoj nevjerojatnoj kompleksnosti i ljepoti – ipak postoji. Budući da ga Bog nije stvorio iz vlastitoga interesa, iz toga može slijediti samo to da ga je napravio iz ljubavi – što znači, iz želje da dijeli svoju dobrotu. Iako uvijek postoji opasnost da će se ovakav jezik pogrešno, sentimentalno, iskonstruirati, moramo reći: Bog neprestano – ljubeći – poziva svijet u postojanje. Dakle, temeljni Božji stav prema svim konačnim stvarima jest stav prijateljstva. Zar se prizvuk toga ne čuje u inzistiranju u Knjizi Postanka da je Stvoritelj, s beskrajnim zadovoljstvom promatrajući sve što je stvorio, sve našao „veoma dobrim”? Ako smijem ostati unutar okvira Knjige Postanka, uloga ljudskih stvorenja unutar Božjega stvaranja jest biti slika Božja, što znači – Stvoriteljev potkralj, koji božansku dobrotu odražava u svijet, i usmjerava hvalu što je svijet iskazuje natrag Bogu. Drugim riječima, ljudska bića zamišljena su da budu glavni Božji prijatelji.

Je li išta od toga dehumanizirajuće? Bilo bi, da je Bog vrhovno biće, a prema tome i suparnik ljudskome razvoju. Ako želite pojedinosti o tome problemu, pogledajte u bilo koji od grčkih ili rimskih mitova. Ali neuvjetovani Stvoritelj, nevidljivi Bog, nije suparnik ničemu što je stvorio. Ili, kao je to tako dojmljivo izrekao sveti Irenej – Gloria Dei homo vivens („Slava je Božja živi čovjek”). Dakle, je li Bog moj nevidljivi prijatelj? Priznajem da jest – i ništa mi nije toliko drago.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.