Đavao je najveći i jedini neprijatelj monaha. Pustinja je držana mjestom okršaja s njim. U prvim stoljećima Crkva je bila iskušavana u pustinji, kao Isus Krist za vrijeme svoga zemaljskog života. Velika je tajna zašto je Bog dopustio zlim dusima djelovati u povijesti i napastovati ljude. Ipak je on ograničio njihovo djelovanje, kako nam svjedoče nadahnute riječi sv. Pavla: “Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da mognete izdržati” (1 Kor 10,13). Da nije bilo te vjere, teško bi se prvi monasi upuštali u borbu s tako tajanstvenim neprijateljem.

Na temelju mnogih novozavjetnih opisa o opsjednutima, o strahu zlih duhova pred Kristom (usp. Mk 1,25) i o njihovim vrstama (usp. Mk 5,7-10) razvilo se tijekom prvih stoljeća učenje o zlim dusima. Već je u prvoj zajednici postojalo uvjerenje da je Gospodin Isus dao svojim učenicima vlast nad Sotonom (usp. Lk 10,19-20). O tome nas izvješćuju i Djela apostolska i ostale novozavjetne knjige.

U poslanicama sv. Pavla često je protkana misao o pobjedi nad Sotonom koja je ostvarena u Kristovu pashalnome otajstvu (usp. Kol 2,15; Rim 8,24; Gal 5,1;…). Pobjeda koju je Krist izvojevao nad Sotonom ne odnosi se samo na čovječanstvo. Pavao izražava i njezino kozmičko značenje. Krist je s Bogom pomirio sve: bilo na zemlji, bilo na nebesima (usp. Kol 1,20). Te su misli u prvim zajednicama razvijale veoma vedru i optimističnu duhovnost. Laktancije je pisao kako se demoni boje pravednika te kako ih riječi kršćana šibaju poput bičeva. Tertulijan nadodaje kako ih sam dah kršćana peče, a zapovijedi prisiljavaju da izlaze iz tijela opsjednutih. U prvo je vrijeme medu kršćanima vladao velik optimizam. Nisu se čudili ni bojali odakle Sotoni tolika moć? Bili su zadivljeni Kristom i zahvaljivali mu za nebrojene milosti. Slaveći euharistiju radosno su primali Božja dobročinstva i čistili se od zla dobivajući moć da ljube i čine dobro. Za razliku od nas danas, nisu bili opterećeni tolikim negativnim sadržajima. U prva tri stoljeća, posebno za vrijeme progona, kršćani su vjerovali kako se Sotona posebno boji svjedoka vjere, tj. mučenika. Sv. Ivan Zlatousti tvrdi da se Sotona boji čak i njihovih grobova i njihova pepela.

Nakon vremena progona mnogi su vjernici gorljiva duha pošli u pustinje. Sotona je bio žalostan jer je poražen i u svome posljednjem obitavalištu. Jedna zgoda govori kako je zloduh jecajući odlazio iz pustinje tužeći se kako su gradovi puni kršćana, a pustinje pune monaha. Ipak, nije nedostajalo naporne borbe sa Sotonom. Božji je neprijatelj nastojao iskaliti svoj bijes na kršćanima u raznim progonima, a kasnije se okomio na svete isposnike. Sv. Atanazije piše u životopisu sv. Antuna kako đavao, pun mržnje i zavisti, nije nikako mogao trpjeti što mora gledati tako postojana mlada čovjeka.

Suvremenome se čitatelju postavljaju mnoga pitanja u vezi s opisima đavolskih nasrtaja na Božjega ugodnika Antuna. “Bilo bi pogrešno Antunova viđenja i demonska očitovanja promatrati na psihološkom planu. Iako je opis njihovih iskušenja pretjerano slikovit, njihova stvarnost ipak je osnova čija se vrijednost ne može poreći… Antun dospijeva do dna vlastitog pakla, razlikuje tmine, svu tu crnoću nepoznatu većini ljudi koji žive na površini samih sebe.”

U toj je borbi sv. Antun upoznao đavolsku taktiku te je, zajedno s brojnim pustinjskim isposnicima, prenio ta iskustva u duhovnome nauku. Uz to, sv. Antun ne pripisuje sve napasti izvanjskome neprijatelju. Dobar dio njih ima poticaj iz same pale ljudske naravi koja naginje zlu i često izabire ono što nije dopušteno. Đavao poznaje tu ljudsku sklonost pa napada čovjeka nastojeći u njemu tu sklonost pretvoriti u naviku djelovanja. Dakle, osim Sotone, našu slobodnu volju zarobljuju i naša oholost i požuda tijela.

Zloduh najprije napada monaha nečistim mislima, zatim ga tjelesno muči zadavajući mu fizičku bol, na kraju mu se prikazujući u obliku raznih utvara. Iz svoga iskustva sv. je Antun poučavao učenike: “Ako zlodusi opaze općenito kršćane, a napose monahe, kako se radosno trse da napreduju, tada prije svega nastoje oko toga da ih dovedu u napast te im na put stave nešto da bi se spotakli. Opake misli su njihova zamka. Ipak se ne moramo bojati njihova došaptavanja jer po molitvi i postu te po vjeri u Gospodina one se brzo rasplinjuju… Ne mogu li, naime, otvorenim, nečistim pohotama zavesti srce, tada to upriličuju drukčije. Nastupaju kao utvare koje hoće uliti strah… Ali ni tada se ne treba bojati njihovih prikaza jer one nisu ništa i brzo iščezavaju zaštitimo li se vjerom i znakom sv. križa. Tada se demoni predstavljaju kao da prorokuju i kao da navještaju budućnost… zateknu li i tada u duši vjeru i pouzdanje u Providnost, onda dovode svoga učitelja… Oni su lukavi i spremni preinačiti svoj vanjski izgled. Često se pojavljuju te na nevidljiv način pjevaju psalme i služe se riječima Svetoga pisma… Gdjekada se pojavljuju kao monasi i drže se kao neki pobožnici… Ne smijemo se na njih osvrtati… Gospodin je svojom božanskom moći ušutkao zle duhove, a mi trebamo od svetaca naučiti kako vršiti Gospodinove riječi i nadjačati Sotonu…”

Poput sv. Antuna, i drugi su pustinjski oci učili da Sotona može poprimiti obličje anđela i svetaca, ponekad i samoga Krista, samo kako bi prevario monahe. Monahu Heronu đavao se ukazao u liku sjajna anđela. Pustinjak nije bio dorastao toj demonskoj lukavosti. Đavao mu je obećao da će ga, kao i proroka Iliju, uzdići na nebo ako mu sjedne na krila. Naivni i oholi monah sjeo je đavlu na krila i umjesto u nebu našao se u bunaru. Otac Makarije Aleksandrijski je doživio da ga je đavao noću budio i poticao na molitvu, na što mu je on odgovorio: “O lažljivče, kako da molim s tobom i što ti imaš zajedničko s molitvom?” Na to mu đavao otkri: “Zar ti ne znaš, Makarije, da bez nas nema ni jednoga crkvenog obreda i ni jednoga monaškog skupa?” Makarije se domalo mogao uvjeriti u istinitost tih tvrdnja kada mu je Bog dao milost da vidi kako u polumračnoj crkvi jedan monah uz plamen svijeće recitira psalme dok su drugi spavali, maštali ili brbljali.

Primjeri iz života velikoga sv. Antuna poučavali su naraštaje monaha da demone odbijaju ne pridavajući im važnosti i ne slušajući ih. Uz to, nadasve je trebalo sačuvati istinsku poniznost jer, po svjedočenju sv. Antuna, samo ona može izbjeći sve zamke zloduha. Na tome tragu je i sv. Nil Sinajski ostavio vrijednu pouku: “Ako se želiš uspješno boriti s vojskom demona, onda vrata svoje duše zatvaraj usamljeničkom šutnjom, a uho svoje priklanjaj riječima svetih otaca. Tako ćeš se naučiti prepoznavati trnje zlih misli i spaljivati ga odlučnim odbijanjem.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.