Monasi su neprekidnom molitvom nastojali sačuvati svoj duh uvijek budnim i sabranim. Molitvom su se borili protiv rastresenosti i đavolskih nasrtaja. Sv. Antun opat je poučavao: “Zavidni đavli napastuju na svaki mogući način da spriječe nas kršćane da uziđemo na nebo odakle su oni pali. Zbog toga potrebujemo neprestano moliti i trapiti se.” Ističući ovaj vid molitvenoga napora nipošto nije zanemaren sav zanos i užitak koji molitelj osjeti kada Bog milošću pohodi svoga ustrajna slugu. Prožimajući sav svoj život i sve situacije molitvom monah dopire do prave molitve za koju će reći sv. Antun da je to ona kada monah više nije ni svjestan da moli, već mu molitva prelazi u trajno stanje duše.

Jedan od temeljnih stavova koji mora prožimati srce monaha u molitvi i općenito u duhovnome životu jest “penthos”, tj. raskajanost, žalost radi vlastitih grijeha, spoznaja svoga siromaštva i ništavosti. Brojne zgode iz života pustinjskih otaca govore o tome. Jednoga je dana otac Poemen, putujući u Egipat, ugledao neku ženu koja je, sjedeći uz jedan grob, gorko plakala. Na to je primijetio: “Da joj netko ponudi sve slasti ovoga svijeta, ne bi je utješio. Tako i monah mora stalno biti u žalosti radi svojih grijeha.” U ovim riječima oca Poemena sažeto je učenje Svetoga pisma (usp. npr. Jl 2,12; Jak 4,9) na temelju kojega monasi pozivaju ne samo na trenutačno pokajanje, već na trajan stav žalosti – penthosa – radi svijesti vlastite grješnosti. Otac Dioskur plakao je u svojoj ćeliji. Kada ga je učenik zatekao u plaču i upitao zašto plače, starac je odgovorio: “Radi svojih grijeha.” Na to će učenik: “Ti, oče, nemaš grijeha.” A starac je odgovorio: “Zaista, sine moj, ako ja ne uviđam svoje grijehe i ne oplakujem ih, ne bi bile dosta tri ili četiri osobe da ih oplaču.” Monasi su shvaćali penthos kao put vraćanja k Bogu. Otac Poemen, na upit nekoga učenika što mu je činiti, odgovori: “Kada je Abraham ušao u Obećanu zemlju, kupio si je grob, i po njemu je baštinio zemlju (usp. Post 23,4ss.).” Ne shvaćajući pouku učenik je zapitao što znači taj grob? “To je mjesto žalosti i plača”, odgovorio je otac Poemen. Gdje nema penthosa, nemoguće je čuvati se od grijeha jer ne postoji svijest njegove težine. Penthos je trajno stanje, stil života koji se kod monaha mogao uočiti i na njihovu vanjskome ponašanju koje se naraštajima prenosilo dok nije stvorena tradicija da monah ide pognute glave, ne smije se i ne sudjeluje u radostima ovoga svijeta.

Opasnost je da površno i anakronistički prosudimo penthos kao žalost kroz koju zrači životni pesimizam. Naprotiv, penthos je žalost koja je puna uskrsne nade i radosti. Zato sv. Ivan Klimak kaže: “Onaj tko se u žalost obukao kao u svadbeno ruho pun je milosti i upoznao je duhovni osmijeh duše.” Taj paradoks izražava našu zemaljsku stvarnost. Dok smo još na zemlji, možemo živjeti Kristov pashalni misterij te u jedinstvenu duhovnome iskustvu objediniti proživljavanje muke, smrti i uskrsnuća. Penthos u tome doživljaju predstavlja iskustvo vlastite slabosti, siromaštva, podložnosti napastima, kako je govorio otac Poemen: “I ja sam bačen tamo gdje je bačen Sotona”, ovo je, dakle, mjesto ozbiljna boja i pročišćenja.

U molitvi se penthos najčešće izražavao suzama. Na upit učenika o tome otac Poemen ga je poučio: “Tko želi da mu se grijesi oproste, neka plače, tko hoće postići krjeposti, neka plače. Plač je put koji nam je zacrtan u Pismu i koji su nam ostavili oci. Nema drugoga puta.”

Plač o kojemu se govori pustinjski su oci slikovito uspoređivali s krštenjem. Kao što nas krsne vode peru od grijeha, tako nas i suze pokajanja čiste i osvježuju u nama krsnu čistoću. Jedna nam zgoda pripovijeda kako je otac Arsenije cijeloga života na grudima nosio komad tkanine kojim je brisao suze koje su tekle iz njegovih očiju. A kada je Arsenije umro, otac Poemen je plačno zavapio: “Blago tebi, oče Arsenije, ti si sebe oplakao na ovome svijetu, jer tko ne oplače sebe ovdje, plakat će tamo. Ili ovdje na ovome svijetu plakati svojom voljom ili na drugome radi muka, nemoguće je ne plakati.” Pustinjaci su znali iz vlastitoga iskustva da penthos potiče naš duhovni život i našu molitvu koja bez iskrene žalosti za grijehe ne može biti Bogu draga niti može biti uslišana, kako nas je poučio sam Gospodin u prispodobi o cariniku i farizeju. Uz to, bez penthosa naš duhovni život može biti izgrađen na iluziji. Penthos nam daje smisao za realnost, vraća nas u stvarnost kada odlutamo u svijet fantazije i stvara u duši iskrenu bol radi jaza koji postoji između naših riječi i djela. U lauri Souka neki je brat upitao starca: “Kako si, oče?” “Loše”, odgovorio mu je starac. “Zašto si loše?” nastavio ga je ovaj ispitivati. Starac mu je protumačio: “Trideset godina svaki dan stojim pred Bogom i proklinjem sebe kada molim: ‘Podlacima nemoj se smilovati’ (Ps 59,6), ili kada molim: ‘Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih’ (Ps 119,21), a ja sam odstupam od njegovih zapovijedi i podlo živim. Svaki dan lažem Bogu, a molim: ‘Uništavaš sve lažljivce’ (Ps 5,7). Mrzim brata, a molim Boga: ‘Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo našim dužnicima’ (Mt 6,12). Dok mirno jedem kruh svoj, molim: ‘Kruh svoj zaboravljam jesti’ (Ps 102,5). Ja koji spavam sve do jutra, molim: ‘U ponoći ustajem da te slavim’ (Ps 119,62). Ja koji se ne kajem za grijehe govorim u psalmima: ‘Iznemogoh od pusta jecanja’ (Ps 6,7) i još: ‘Suze su kruh moj danju i noću’ (Ps 42,4). U srcu gajim isprazne misli, a u psalmima govorim: ‘Razmišljanje srca moga pred licem tvojim’ (Ps 19,15). Ja koji nikad ne postim govorim: ‘Od posta mi koljena klecaju i tijelo moje omrša’ (Ps 109,24). Nadut ohološću rugam se pjevajući: ‘Vidi poniženje moje i muku i oprosti sve moje grijehe’ (Ps 25,18). Jednom riječju, sva je moja molitva protiv mene jer ako ne vršimo ono što pred Bogom govorimo, izgubljeni smo.”

Penthos, dakle, sadrži mnogo elemenata: bol radi grijeha i izgubljene milosti, strah od novih grijeha i osude, što u duši rađa stav istinske poniznosti i ispravno raspoloženje za put povratka Bogu. Penthos treba, kako smo već spomenuli, razlikovati od žalosti koja se izražava drugim grčkim izrazom – lype. Ta žalost označava pesimizam, utučenost i nema ništa zajedničko s penthosom. Lype je vrlo opasna žalost za monaški život jer obeshrabruje na duhovnome putu i stvara prikladan prostor za acediju. Tu temu razrađuje Evagrije u svojemu učenju o molitvi. Mogli bismo do u beskonačnost ispisivati monaške upute i izreke o molitvi. Sve su lijepe i sadržajne poput one koju je izrekao sv. Jeronim: “Povuci se u pustinju da mogneš moliti s Kristom. Traži Krista u samoći i moli sam s Kristom.” Sve te izreke ističu pojedine elemente koje ne bi trebalo zanemariti na putu ostvarenja molitve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.