Iako sam tri godine živio u Francuskoj dok sam pripremao doktorat, nikada nisam uspio posjetiti Mont Saint-Michel, tajanstvenu, mističnu i dojmljivo fotogeničnu opatiju, smještenu na rtu u blizini obale Normandije, između Caena i St. Maloa. No u sklopu snimanja moje dokumentarne serije Pivotal Players moja ekipa i ja pošli smo na hodočašće. Planinu sam prvi put ugledao sa stražnjega sjedala kombija, dok smo još bili miljama daleko od odredišta. Izgledala je poput velikoga broda, usidrena na liniji obzora. Kako smo se približavali, mjesto je postajalo sve impresivnijim, i ponekad se nadvijalo kao tvrđava, a nekada se činilo kao da pluta na moru. Kada smo jutros prošli kroz kapiju kako bismo započeli sa svojim poslom, iz svojega smo svijeta iskoračili u srednji vijek. Naše penjanje do vrha – naporno, po strmoj stazi – nalikovalo je na penjanje tisuća hodočasnika, redovnika i duhovnih tražitelja kroz mnoga stoljeća.

Kako bismo razumjeli vjersko značenje Mont Saint-Michela, moramo se prisjetiti da je ta opatija sagrađena na rubu. Poput irskih redovnika, koji su svoje jednostavne nastambe gradili na nemilosrdnoj zapadnoj obali svoje domovine, redovnici koji su podigli Mont Saint-Michel smatrali su da oni svoj posao obavljaju doslovno na kraju svijeta. Isus je svojim učenicima govorio da propovijedaju Evanđelje posvuda, i da ne prestanu dok ne odu do na kraj svijeta. Kardinal Francis George volio je pripovijedati kako su njegova braća redovnici, Oblati Marije Bezgrješne, Isusa uzeli za riječ, i propovijedali Uskrsnuće svakome selu i zaseoku u aljaškoj regiji Yukon, sve dok nisu došli do nekih ljudi koji su izjavili: „Dalje od nas nema više nikoga.” Mont Saint-Michel zamišljen je kao spomenik temeljitosti kršćanskih misionarskih napora. Za mene je to živopisan podsjetnik da mi danas moramo „ubaciti u brzinu”, i poći onamo što je papa Franjo nazvao „periferijom” – u više egzistencijalno nego zemljopisno graničnu zemlju.

Foto by Christel from Pixabay

Sada sam otkrio izravnim iskustvom, iako sam to zasigurno osjetio i gledajući fotografije – gotovo je nemoguće zagledati se u Mont Saint-Michel, a ne zapasti u mistično sanjarenje. Izazivam bilo koga da dođe ovamo i hoda stazom koja vodi do planine, a da se ne nađe uvučenim u promišljanje o višim i više vječnim stvarima. Sama planina, ali i arhitektura što je tako izvanredno nadograđena na nju, privlače oko promatrača sve više i više, dalje od ovoga svijeta. A kada se popnete na vrh, pred vama se prostire naizgled bezgranično i beskrajno more. Od Platona, preko Dantea, i sve do Jamesa Joycea, književna figura otvorenoga mora koristila se kako bi se evocirao transcendentni cilj srca u potrazi. Umjetnost, sakramenti, nauk, i sveci Crkve trebaju nas privući na rub uobičajenoga, i omogućiti nam barem tračak toga otvorenoga mora Božje vječnosti. Oni su, u skladu s time, neprijatelji onoga što je Charles Taylor nazvao zabarikadiranim bitkom – neprijatelji moderne osobe, koja je tako duboko oblikovana sekularističkom ideologijom da više ne čuje šaputanja anđela. Uvijek mi se činilo čudnim što se osobe posvećenoga života smatra nekako konvencionalnima i bezopasnima, kao opreznim malim Nedom Flandersom. Autentični kršćani zapravo su žestoki tipovi, i prilično opasni. Mont Saint-Michel, koji stoji na granici između neba i zemlje, upravo je vrsta mjesta kamo ti opasni tipovi vole ići.

I konačno, kako bismo razumjeli ovo sveto mjesto, trebamo se prisjetiti njegova imena, i lika koji stoji na vrhu tornja – svetoga Mihaela arkanđela. Svetoga Mihaela inače se prikazuje u ratničkome oklopu, jer je on general anđeoske vojske, koja je stajala pred Luciferovim legijama, koji se usudio za sebe tražiti Bogu pridržane stvari. Sveti Mihael borio se ne mačem i kopljem, nego izazovom svojega imena – Miha-el (Tko je kao Bog?) – izazovom na kojega se ne može odgovoriti. Sada se trebamo prisjetiti da se Mont Saint-Michel nalazi točno na zapadnoj granici Europe, okrenut prema suncu koje zalazi. U srednjovjekovnoj imaginaciji zemlja zalazećega Sunca povezivala se sa silama tame, što pomaže shvatiti zašto su velike katedrale srednjega vijeka bile – gotovo bez iznimke – okrenute, usmjerene prema istoku. One su simbolizirale Crkvu, okrenutu prema svjetlu uskrsloga Krista, i okrenutu od grijeha i smrti. Dakle, ovo uporište, nazvano po anđelu-borcu, ukrašeno njegovim kipom, i podignuto na zapadnome kraju svijeta, predstavlja snagu Kristove Crkve, okrenute protiv sila tame, vidljivih i nevidljivih.

Dok smo mi snimali na Mont Saint-Michelu, vojske turista prolazile su mnoštvom kutića i začkoljica ovoga mjesta. Dok su prolazili pored oltara, svetišta, i redovničkih ćelija koje su davno koristili redovnici, većinu njih – rekao bih – cijelo je mjesto više asociralo na Harryja Pottera nego na svetog Anzelma. Dođite ovamo ako možete, ili barem pronađite dobru fotografiju opatije Mont Saint-Michel na internetu, ali ne gledajte je onako kako je gleda turist. Gledajte je onako kako su je gledali njezini graditelji – kao prelijepi i sveti spomenik na kraju svijeta.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić